Rosa Salvaje

Muška kutija

— Autor rosasalvaje @ 13:47

 Me fascina...

 

Fascinira me to da kada pitate žensku osobu da opiše svog savršenog muškarca, a ona uvek opiše neku žensku osobu. Heloooouuu!! Prfekt men daz not egzist. Bat, vuman.... J

O tome i ne vredi pričati, mi sve znamo, af kors. I za sve imamo odgovor. 

-          Maria, pa dobro šta ti hoćeš bre od njega? Šta? 

-          Hoću da me gleda ko kraljicu, ali i da mi malo jebe mamicu!

Muškarci su baš simpl, šta, o tome i ne treba polemisati. 

-          Ček, ček, kako se to piše „simpl“ – juri me Maria sa olovkom i papirom u ruci. 

-          Ajde, spremna, pišeš li? (namunjila se skroz) 

-          Da, da, da, da. (sa žarom u očima) 

-          Piši – S 

-          Daaaa 

-         

-          Daaa 

-          IKS

 

Simpl, zar ne?

Ali ako želite da malo „zakomplikujemo“, moramo se svakako pozabaviti njihovom „dubljom materijom“ da ne kažem misterijom. – MOZGOM! (turururutururururuuu, u pozadini se čuje zvuk iz horor filmova)

Muški mozak je vrlo unikatan. (vaaaaauuuu) Sastavljen je od malih kutija. Oni imaju kutiju za sve. Kutiju za kola, kutiju za posao, kutiju za novac, kutiju za nas, kutiju za decu, kutiju za našu majku – negde u podrumu, itd. Imaju kutije svuda. I u čemu je caka? Pa, postoji pravilo. – DOUNT TAČ D BOKS!! Noooouuu Nooooouu !! Alo rekao sam NE, ne! A samo.. Ne.. A kad... Neee... Pa uslediudarac po rukama!! Grrrrrr!

Kada muškarac razgovara, on ode lepo do te određene kutije, izvuče kutiju, i otvori je, i razgovara o onome što je SAMO, ali SAAAMO u toj kutiji. Potom je zatvori i veoma veoma veeeeoma pažljivo je vraća nazad, vodeći računa da NE DODIRNE ni jednu drugu kutiju.

Kažem ja – simpl.

Al, tu smo mi da zakomplikujemo stvari. Af kors.

Ženski mozak. Uh, dios mio. Ženski mozak je kao klupko kablova i žica. Sve je međusobno povezano. To vam je kao internet auto-put. Tu šiba sve, sine, nenormalnom brzinom. Samo se čuje bzzzzz, bzzzzz, brmmmmmmm, aaaa, frrrrr, bzzzzzzzz. A energija koja sve to pokrece je, naravno, EMOCIJA. Zato su i žene sklone da pamte sve. Istraživanje je pokazalo da kada se neki događaj veže za određenu emociju, faktički se ureže u naše pamćenje i to pamtimo do kraja života. Dešava se to i muškarcima, ali jako retko, da se ne lažemo, jer njih boli k... dej dount giv a fak.

Da stvar bude još „lepša“, muškarci imaju jednu specijalnu kutiju. U njoj nema NIŠTA. Prazna je. I među svim tim kutijama koje oni imaju u svom mozgu, d noting boks im je OMILJENA. Ih, kada bi samo mogli da samo nju koriste... Zato i muškarci mogu da rade one takozvane d brejn ded radnje. Jedno naučno istraživanje je pokazalo da muškarci imaju sposobnost da razmišljaju ni o čemu, a da pritom i dalje DIŠU. 

-          Aaaaa, mogu li i ja sa njim u tu praznu kutiju? 

-          Ouuuu, nooouu, no – no 

-          Zašto? 

-          Pa zato što više ne bi bila prazna, džisuz krajst!!!

 

A i kada bi žena ušla u tu kutiju, prvo bi se okretala oko sebe, otvorila usta par puta i onda: 

-          Aaaa, da stavimo ovde jednu sliku? 

-          Neeee! 

-          Aaaa ovde je lepo mesto za jedan sto? 

-          Neeeee! 

-          Aaaa malo da okrečimo u neku veselu boju, trep trep? 

-          Maaaaarsss napolje!

 

Kažem ja, simpl ez det!

I kako hendlujemo stres? Muškarci, s jedne strane, odu do svoje d noting boks i ostaju tamo u miru, razmišljajući ni o čemu, a žene... Uh, žeeene polude. Iskreno, dovodi nas do ludila ta njihova kutija, koju nikada nećemo ni moći da razumemo. Naš mozak bi EKSPLODIRAO ukoliko ne razgovaramo o problemu. Šištimo, pištimo ... para nam ide kroz uši... I kada nas primeti posle par sati, to obično izgleda ovako: 

-          Šta nije u redu? 

-          Sve je uredu! (a to u stvari znači: Zar je realno da me pitaš šta nije uredu? Jesi li ćorav? Jesi li? NIŠTA NIJE U REDU, NIŠTA, E SAD ĆU DA TI J... SVE PO SPISKU) 

-          Sigurno? 

-          Da! (NE) 

-          Sto posto? 

-          Da! (NE) 

-          A? 

-          Možda! (NE) 

-          Hmmmm? 

-          Treba da razgovaramo! (O-o! ALAAAARRRM! JA PRIČAM – TI ĆUTIŠ I SLUŠAŠ!)

 

Ljubi vas i voli vaša,

Rosa Salvaje 

 

Simpl ez det, rajt? J


Srbija, zemlja koju volim

— Autor rosasalvaje @ 15:11

Por qué nosotros gustamos Serbia ¿

 

 Često me pitaju zašto sam baš od svih zemalja i porodica koje imam odlučila da ipak živim u Srbiji. 

-          Rosa, pa šta to ima ta Srbija, a mi ne? 

-          Mene! (i crknem od smeha, jer samo u Srbiji se može crknuti od toga) 

-          A ozbiljno te pitamo, kaži nam, kakva je to zemlja. 

-          To je zemlja jedna balkanska, zemlja u kojoj se spava k'o zaklan dok u kući gori televizor. Tamo se ćerka zove sine, a sin konju. A ako ne crknemo od smeha, promaja će nas ubiti. Ljudi idu po lekarima,  a papiri se ganjaju. Muzika se odvrće, a oćoravi se od televizora. U toj magičnoj zemlji se pita GDE SI, a čovek ispred tebe. Tamo nema otvori usta nego zini. Daljinski je zalepljen selotejpom, činija puna olovaka a ni jedna ne radi, u kantici za eurokrem bude mast, a u činiji za sladoled paprike. Tamo ti i majka kaže j...m ti mater. 

-          Tamo mnogo psuju. 

-          Pa psuju, ali neke psovke su postale više reči utehe ili vid čašćavanja. Na primer, „jebiga“, jedna od divnih reči utehe: „Prevario me je dečko. – Jebiga“ „Pao sam na ispitu – E, baš jebiga!“ „Crkla mi mačka. – A jaoooo jebiga!“ (to je ono baš kad im je žao) 

Floresita bi rekla sad da imamo toliko divnih psovki u našem jeziku da bi ljudi pomislili da se seksamo svi u šesnaest. A seksa nigde manje. Tu ljudi uzimaju reči polnih organa u usta češće nego hranu, tamo se prdne a kaže se nazdravlje.

Jednom mi je jedan lik, iznerviran što je izgubio od mene, sav besan rekao „E sad ću da ti j...m mater“, ja mu rekla, ajde molim te, ona bi se baš obradovala. On me gleda onako  razgolačenih očiju, kao nisam razumela. Whaaaat?! Pa ja sam samo realna.

Ljudi se teraju u pi... materinu, a ako si im baš drag onda u tri lepe pi.. materine, i to sa sve osmehom. Ne mogu baš da kažem da je to zemlja gde se žena baš poštuje, ali iskreno i same su krive. Poštovanje se mora zaslužiti, kao i sve u životu. 

-          Auuuu dios mio, pa dobro, šta je onda to što te drži tu toliko dugo? 

-          Kraj dana. 

-          Kako to? 

-          Lepo. Kad se popali sva ulična rasveta, zvezde na nebu zasijaju, kad udahnem miris lažnog sjaja, prevara, licimerja, sebičnosti, pokvarenosti, egoizma, ljubomore, crnila, kad sve to izdahnem i zatvorim oči  vidim samo osmeh moje lude Ehinacee i sjaj njenih vanzemaljskih očiju, nju koja se sapliće sama o svoje noge, koja voli ovaj ludi Beograd, i gubi po Veneciji. Zatim, srce na licu moje ermanite, koja u ruci ima daljinski za sve moje lampice u telu, koja ih pali i gasi i svaki dan pravi žurku u meni, koja me zasmeje i kada plačem i koja me uteši onda kada pogrešim. Zbog koje sisnem oči jako jako i stvorim neki nove svemire. Lepe oči naše mlade kantante, koja svojim ludorijama ispuni svaki moj dan. Vidim i krila moje Ajrin koja me svakog dana uči da ovaj život stvarno može biti lep ako si dovoljno hrabar da ga stvoriš. Osmeh moje Jolande kada joj kažem aj lav ju. Keti koja mi kada kinem kaže „pica maca“. Naša Violeta koja nas je sve naučila da budemo seksi i da vrckamo guzom. Tu su svi oni zbog kojih sam poželela da budem bolji čovek, zbog kojih znam da vredi živeti i probuditi se ujutru. 

  A kako vi spavate?

Srećan vam osmi mart!

 

Ljubi vas i voli vaša,

Rosa Salvaje


Powered by blog.rs