Rosa Salvaje

Un dilema

— Autor rosasalvaje @ 18:20

 

Stanje u kome se nalaziš, a koje ti omogućava da zajebeš stvar kad imaš izbora... Iliti, da l da prdnem il da stisnem... Iliti kada mudrost kaže pameti gud najt, tu budali svane... Kako god da obrneš, muj peligroso stvar. 

-          Rosa, sine, da ti kaže tata, (dramska pauza) Jeste da sam rekao... (jos jedna dramska pauza) da treba da imaš visoke kriterijume, ali (brojim već u sebi koliko traje – jedan, dvaaaa, trrrriiii) sad već ulaziš u godine kada bi trebalo da ih malo (četiri, pet) spustiš... (jedan, dvaaa) Ne bi bilo lepo da ostaneš sama... (oduvek su me fascinirale ove dramske pauze u govoru, zanimljivo je kako ustvari mnogo toga govore...) 

-          Jeste, tata. Slažem se sa tobom, skroz si u pravu. (rečenica koju uvek izgovaram da bih izbegla bilo kakav razgovor o nečemu što ne želim, i to onom brzinom „o indikacijama merama opreza i neželjenim reakcijama posavetujte se sa lekarom ili...“) 

 

A i kad malo bolje razmislim, onako, sama za sebe, šta mi je preostalo? Za šta tačno da spustim kriterijume?

El situacion numero uno

Ovo ne znam ni kako da opišem, nazvaću samo la herramienta no funciona. Za ovo se nikad ne spuštaju kriterijumi. Alatka je alatka, da se razumemo. Čuva mir u kući. Otpada. Neeekssst!

El situacion numero duo

Jo amo a los muchachos. Nemam komentar. Otpada. Neeeekst!

El situacion numero tres

Ko sa decom spava, upišan se budi. U najbolju ruku, to će da ga zadesiti. Izgleda da moji majčinski instikti nisu još proradili, a kamoli za tuđu decu. Nat maj kap of ti. Otpada... Neeeekst!

El situacion numero cuatro

Casado. Otpada!!! Neeeeekst!

El situacion numero cinco

Tiene una niña o dos o tres. Isto kao i prethodni slučaj. Otpadaaa! Neeekst!

El situacion numero seis

Demasiado bueno y gentil. Mi smo žene više u fazonu: „Hoću da me gleda kao kraljicu, ali da mi malo i j**e mamicu“. Ne ide da ja budem muško u vezi, iako sam sva kao taf grl, ali ipak... Muško je muško. Otpadaaa. Neeekst!

El situacion numero siete

Opsesivno kompulsivni tip. Za ovo mi nisu potrebne španske reči, dovoljno zvuči tu hevi i tu sirijus... Otpaadaa. Neeekst!

El situacion numero ocho

Hijo de mamá. Moja mama stavlja ovaj omekšivač. Moja mama pravi najbolju pitu na svetu. Uhhh nije loša ova piletina, al znaš kako moja mama to sprema. Šta? Opet si spremila ovo povrće? E, idem časkom do mame, brzo se vraćam. Što mi nije opeglana majica? Moja mama mi je stalno to peglala. Šud aj kontinju? Otpaaaada! Neeeekst!

El situacion numero nueve

Nakon niza slavnih felijura, kažem u šali, e završih ja sa ovim momcima, bolje da se bacim na devojke. Posle par dana – poznanica mi izjavljuje ljubav. Oooo džizus krajst end apostols. Ella ama a las chicas!! Dios mio y todos los santos! Rosa, draga moja, kažem sama sebi i poljubim se sa dva prsta u čelo, ti definitivno otpadaš sa ovog sveta!!! Neeekst!

El situacion numero diez

Džoger. Iliti Joger. Iliti moj Rikardo. Pere, čisti sa mnom. Nikad mu nije teško. Uvek je tu. Skuplja moje dlake, pleše sa mnom, ide gde god idem i ja, najbolji prijatelj i mojih drugarica. Čak i one nisu ljubomorne što je baš on moj, kada dođu u goste niko ga ni ne pogleda, a kamoli da se lati ili "privati" njega, svaka ima svoj, i to je svetinja u kući. Čak jedna drugoj dajemo iskrene savete za korišćenje, tipa prvo iscedi, pa onda mlati, a ne da prska na sve strane. Nije ljubomoran, ne zvoca, nikad ne mora sad i odmah, nikad nije gladan, žedan, ne buni se, a i dalje je najčvršća i najjača stvar u mojoj kući. Mi amor. Amen. Pripada!

 

-          I, sine tajin, jesmo li se dogovorili? 

-          Šta, tajo? 

-          Jesi li ti mene uopšte slušala šta sam ti pričao malopre? 

-          Jesam, jesam, kako nisam, ovo o kriterijumima i to? 

-          Da. 

-          E, tajo (pravim dramsku pauzu, jeeedan, dvaa), moram da idem sad (triii, čeeetirii), treba da sredim malo stan (peet, šeest, sedam) i oribam podove. 

-          Uh, ljubi te tajo!

(wooow, it rili vrks)

 

I tako, dilema ili ne, ali svi mi se podovi glancaju Laughing Mir u kući, vašar u glavi. Sve je top! A vi? Kako te?

 

Ljubi vas i voli vaša,

Rosa Salvaje


El ganador

— Autor rosasalvaje @ 14:16

 -          Ali, znaš li ti kakav si ti pobednik? Od milijardu sperpatozoida koji jure ka jajnoj ćeliji da je oplode, samo se jedan izborio, i to si ti!! Pobednik!! Kako možeš da ne slaviš taj dan?

-          Wow, (stavljam ruku na grudi i zabacujem glavu unazad, u glavi mi odzvanja el ganador, el ganador, protresem malo glavu da se vratim u realnost među onih ostalih milijardu spermatozoida) jeste da obožavam ovakve teme, no, nisam mislila da je bezvredan naš život na Zemlji, šta više, volela bih kada bi ljudi slavili rođendane svaki dan, kada bi jedni drugima delili ljubav i poljubce stalno, a ne samo jednom godišnje, sada kada svi imamo fb i pametne telefone, još te i podsete na neki rođendan, pitanje je da li bi nas se neko i setio da toga nema, sem naše porodice… 

Kad smo već kod toga, ljudi treba da slave samo 20 rodjendana, potpuno se slažem sa Pattonom Oswaltom – od prvog do devetog – slaviš rođendan, jer si mali, deseti rođendan se slavi – krenule su dvocifrene brojke, opasna je to stvar, 11 i 12 se ne slavi – hu kers, gou tu skul. Trinaesti se slavi – postao si tinejdžer, 14, 15, se opet ne slavi, opet hu kers gou tu skul, šesnaesti slavimo – možemo da polažemo vozački ispit, sedamnaesti se ne slavi – hu kers drajv a kar, osamnaesti slavimo – možemo da kupimo pištolj i da glasamo, to se obavezno mora proslaviti jednom pljugom i flašom viskija, devetnaest se ne slavi, ajde posle možemo da slavimo dvadeseti, mala retrospektiva šta su ti godine donele, posle ništa se ne slavi do 30te, hu kers get a džob, posle slavimo svaku deseticu, 40, 50, 60, itd., do 90te, e onda ako si doživeo devedesetu, onda možeš da radiš šta kod poželiš i vadiš se na neuračunljivost, uradiš sve što si ikada maštao, opljačkaš banku, odeš na Maldive, šta god vam padne na pamet.

 

Kako je prošla moja retrospektiva punih trideset godina? Šta da vam kažem, priti amejzing: 

-          Dodaj mi moju torbu, da uzmem telefon. – Ajrin pokušava da nadglasa saksofonistu, koji nas u pauzi izmedju sviranja zaliva rosom iz svojih usta dok pokušava da se seti reči pesme koju bi trebalo da peva… Keti sedi pripijena uza zid otvorenih usta, ne zna šta ju je snašlo (inače je klaustrofobična) 

-          Ne vidim ništaaa – škiljim od silne količine dima u nekom kamenom mračnom podrumu u Sarajevskoj, dok na mene kaplje prava izvorska hladna rosa iz pokvarene klime iznad moje glave. 

-          Maj frend, pomoćiću ti, plave je boje – govori moj best frend dok nazdravljamo sa drugom flašom popijenog vina u totalnom mraku. 

-          A je l? Kakav je osećaj kada pipneš plavu boju? 

-          Ne znam, ali mora da je strava!! 

-          Woooow, ee pipnula sam nešto strava, mora da je to – izvlačim neku torbu ispod stolice sa zmijskim urezbarenim printom. 

-          Eee, bravo, to je ta! – viče Ajrin pružajući ruke ka meni 

Svi prasnemo u smeh i ja ustajem da podržim bucka koji svira violinu, briše se dlanovima po celom licu i posle baca rosu na sve nas… 

-          Ehinacea, ustaj, vanzemljače moj, da mi držiš balans. Ona naravno ustaje, i gura me u levo dok me je moj best frend gurnula u desno, ja se samo njišem, vrh! 

-          Uh, ala si se ti odvalila, a? – priča mi moj kum, dok moja sister peva reči pesme: 

-          O, Rosa, Rosa da li si to ti il' me oči varaju bivša ljubavi? 

-          Jok, ti si! – dodajem dok me Ehinacea prebacuje do ramena mog best frenda. 

-          O, laj-la-la, laj-la-la, laj-la malena, da l' za prošlost imaš malo vremena? 

-          NEMAM! 

-          O, Rosa, Rosa želis i ti što je nekad bilo da se ponovi? 

-          NE! 

-          O, Rosa, Rosa zar već odlaziš, da li ćes bar nekada da me poželiš? 

-          Ooo svit džizus end apostols, tek sam došla… 

Setim se kada sam sestri pričala, eejj kakav bih ja bila frajer da sam muško, a ona me pita na to: KOJI?

Dec it, mislim da to sve govori o mojoj retrospektivi. Ehinacea me grli i lagano spušta na stolicu, govoreći mi: “Nemaš pojma koliko sam srećna zbog tebe. Sedim i gledam sve ove divne ljude koji su došli ovde zbog tebe i koji te besebično vole baš onakvu kakva si. Nema ni trunke pretvaranja ili loših misli, prava si srećnica!!”

Ljubim mog vanzemaljca, pokušavam da otvorim flašu vina, skupljam usne, kao da će sva snaga odatle da mi dođe, da nazdravimo, tako je Ehinacea, i mnogo sam srećna što si i ti deo njih!!

 

Bogat si onoliko koliko imaš pravih i iskrenih prijatelja, ali i neprijatelja, oni su od mene napravili pravog, istinskog ganadora!!  

 

U to ime pijem i nazdravljam svim našim zajedničkim borbama i pobedama!!

 

Ljubi vas i voli vaša

Rosa Salvaje


Moje selo lepše od Pariza

— Autor rosasalvaje @ 16:32

La vida en el campo

 

 U poslednje vreme mi je nesto ponestalo humora, vise mi cela ova situacija nije smešna, postaje zabrinjavajuća. Homer je u osmom veku pre nove ere opisao međuljudske odnose, emocije i rekacije ljudi. A mi ni u jednom smislu nismo evoluirali po tom polju, mislim da smo čak i degradirali. Žene su se kao izborile za svoja prava, htele su da nose pantalone. Sad one nose pantalone, muškarci nose suknje, i lepo im je – pirka im odozdo – i verovatno se pitaju koje smo mi ludače da se odreknemo toga... E onda žene krenu da se žale što ih muškarci ne poštuju... E paaaa, cile lale, kada ides da jedeš govna obavezno kašiku nosiš sa sobom. Tako se govori u mom selu... Mislim da ove ovdašnje žene treba da krenu sa kultačom!

I odem ti ja na selo, tamo gde đavo nosi poštu i lisica oštri zube. Emotivna higijena je na zavidnijem nivou nego u gradu, definitivno. 

-          Hajde, abuela, kaži Rosi kako si ti deda Miću stisnula, da može i ona da stisne nekog dečka.

Jaoo, pomislih, dok pijem kafu i čekam da se traktor „zagreje“ pre nego da krenem u malinjak, da sam muško sad ne bih slušala ove priče, sve žene iz mog sela bi bile moje J

-          Šta ima ja da joj pričam, ako oće da stisne nek stisne. 

Tako je, abuela, častim te J

-          Nisam ga ja stisnula, ja sam samo došla sa sve torbama i rekla: ja došla, a ti vidi šta ćeš! 

Simpl ez det! I već su 53 godine zajedno. A mi pravimo u gradu filozofiju od svega toga... Ccccc

Prekide mi misli naš brat Milorad, koji je otišao za Ameriku kada je imao samo 10 godina, tetura se preko našeg divnog dvorišta vičući helooouuu ver iz d raja... 

-          Otkud ti ovako rano, Mili? 

-          Šta da ti kažem, Rosa, navikao sam tamo u Americi svake nedelje da idem u crkvu, pa sam došao ovde malo da se pomolim u vašem dvorištu. – odgovara pokazujući prstima na flašu rakije. 

-          Crni ti, kako si izdržao slušanje mise svake nedelje na engleskom, jesi li išta razumeo? 

-          A, ćuti molim te, ranije kada su posle svake molitve izgovarali „ejmen“, ja sam mislio da kažu ej men, pa sam se okretao da vidim kog to čoveka zovu. – prekrsti se i popi jedan pozamašan gutljaj domaće radže. 

Mi počesmo toliko glasno da se smejemo da naš pas Mića zalaja glasno, a mačka Mici stade otvorenih očiju i usta preneraženo da nas gleda. Inače su to naši ljubimci koji su non stop zajedno, izgleda da kada zovemo jednog ili drugog ne mogu da skontaju na koga se odnosi pa oboje dođu, i tako večno ostadoše zajedno. I zapitam se u tom trenu zašto pričaju da su žene kao mačke, a muškarci kao psi. Tvrdim da je obrnuto, ali definitivno. Eto na primer, kada hoće pas da ide u šetnju on kao žena non stop laje i mota se oko nas (jesmo li krenuli, jesmo li krenuli, hoćemo li hoćemo li, idemo li, ajde ajde ajde, sad sad sad) dok mu slučajno ne zamiriše neka hrana ili slatkiš i onda ---- iooooooo mmmmm njaami njami J A mačka kada vas ugleda na vratima, pomisli – O, ne, stigla si kući. Znaš li kako ćemo? Sada ćeš da me nahraniš i ja ću da legnem i ne radim ništa.

Kada ste videli da je pas povratio hranu? NIKAD. On to tako brzo uradi i odmah pojede to isto i oliže iza sebe, kao da ništa nije bilo. Aaaa mačka. Mačka ako ikada povrati, to je ono – jaooo fuuuuj, odvratno, vidi bljak, umirem, ginem, nije mi dobro, majuuu, pomazi me, i onda se zaleće pas – dont vori hani – i poliže sve. Psi vole da su čisti, da se feniraju, friziraju, da im leprša dlaka, a kada muškarcu kažeš: dragi, kako ćeš tako napolje, vidi masna ti cela ruka, on pogleda ruku, snimi masni predeo, kao mačka oliže, i kaže – spreman sam, idemo!

 

Ljubi vas i voli vaša,

Rosa Salvaje®


Muška kutija

— Autor rosasalvaje @ 13:47

 Me fascina...

 

Fascinira me to da kada pitate žensku osobu da opiše svog savršenog muškarca, a ona uvek opiše neku žensku osobu. Heloooouuu!! Prfekt men daz not egzist. Bat, vuman.... J

O tome i ne vredi pričati, mi sve znamo, af kors. I za sve imamo odgovor. 

-          Maria, pa dobro šta ti hoćeš bre od njega? Šta? 

-          Hoću da me gleda ko kraljicu, ali i da mi malo jebe mamicu!

Muškarci su baš simpl, šta, o tome i ne treba polemisati. 

-          Ček, ček, kako se to piše „simpl“ – juri me Maria sa olovkom i papirom u ruci. 

-          Ajde, spremna, pišeš li? (namunjila se skroz) 

-          Da, da, da, da. (sa žarom u očima) 

-          Piši – S 

-          Daaaa 

-         

-          Daaa 

-          IKS

 

Simpl, zar ne?

Ali ako želite da malo „zakomplikujemo“, moramo se svakako pozabaviti njihovom „dubljom materijom“ da ne kažem misterijom. – MOZGOM! (turururutururururuuu, u pozadini se čuje zvuk iz horor filmova)

Muški mozak je vrlo unikatan. (vaaaaauuuu) Sastavljen je od malih kutija. Oni imaju kutiju za sve. Kutiju za kola, kutiju za posao, kutiju za novac, kutiju za nas, kutiju za decu, kutiju za našu majku – negde u podrumu, itd. Imaju kutije svuda. I u čemu je caka? Pa, postoji pravilo. – DOUNT TAČ D BOKS!! Noooouuu Nooooouu !! Alo rekao sam NE, ne! A samo.. Ne.. A kad... Neee... Pa uslediudarac po rukama!! Grrrrrr!

Kada muškarac razgovara, on ode lepo do te određene kutije, izvuče kutiju, i otvori je, i razgovara o onome što je SAMO, ali SAAAMO u toj kutiji. Potom je zatvori i veoma veoma veeeeoma pažljivo je vraća nazad, vodeći računa da NE DODIRNE ni jednu drugu kutiju.

Kažem ja – simpl.

Al, tu smo mi da zakomplikujemo stvari. Af kors.

Ženski mozak. Uh, dios mio. Ženski mozak je kao klupko kablova i žica. Sve je međusobno povezano. To vam je kao internet auto-put. Tu šiba sve, sine, nenormalnom brzinom. Samo se čuje bzzzzz, bzzzzz, brmmmmmmm, aaaa, frrrrr, bzzzzzzzz. A energija koja sve to pokrece je, naravno, EMOCIJA. Zato su i žene sklone da pamte sve. Istraživanje je pokazalo da kada se neki događaj veže za određenu emociju, faktički se ureže u naše pamćenje i to pamtimo do kraja života. Dešava se to i muškarcima, ali jako retko, da se ne lažemo, jer njih boli k... dej dount giv a fak.

Da stvar bude još „lepša“, muškarci imaju jednu specijalnu kutiju. U njoj nema NIŠTA. Prazna je. I među svim tim kutijama koje oni imaju u svom mozgu, d noting boks im je OMILJENA. Ih, kada bi samo mogli da samo nju koriste... Zato i muškarci mogu da rade one takozvane d brejn ded radnje. Jedno naučno istraživanje je pokazalo da muškarci imaju sposobnost da razmišljaju ni o čemu, a da pritom i dalje DIŠU. 

-          Aaaaa, mogu li i ja sa njim u tu praznu kutiju? 

-          Ouuuu, nooouu, no – no 

-          Zašto? 

-          Pa zato što više ne bi bila prazna, džisuz krajst!!!

 

A i kada bi žena ušla u tu kutiju, prvo bi se okretala oko sebe, otvorila usta par puta i onda: 

-          Aaaa, da stavimo ovde jednu sliku? 

-          Neeee! 

-          Aaaa ovde je lepo mesto za jedan sto? 

-          Neeeee! 

-          Aaaa malo da okrečimo u neku veselu boju, trep trep? 

-          Maaaaarsss napolje!

 

Kažem ja, simpl ez det!

I kako hendlujemo stres? Muškarci, s jedne strane, odu do svoje d noting boks i ostaju tamo u miru, razmišljajući ni o čemu, a žene... Uh, žeeene polude. Iskreno, dovodi nas do ludila ta njihova kutija, koju nikada nećemo ni moći da razumemo. Naš mozak bi EKSPLODIRAO ukoliko ne razgovaramo o problemu. Šištimo, pištimo ... para nam ide kroz uši... I kada nas primeti posle par sati, to obično izgleda ovako: 

-          Šta nije u redu? 

-          Sve je uredu! (a to u stvari znači: Zar je realno da me pitaš šta nije uredu? Jesi li ćorav? Jesi li? NIŠTA NIJE U REDU, NIŠTA, E SAD ĆU DA TI J... SVE PO SPISKU) 

-          Sigurno? 

-          Da! (NE) 

-          Sto posto? 

-          Da! (NE) 

-          A? 

-          Možda! (NE) 

-          Hmmmm? 

-          Treba da razgovaramo! (O-o! ALAAAARRRM! JA PRIČAM – TI ĆUTIŠ I SLUŠAŠ!)

 

Ljubi vas i voli vaša,

Rosa Salvaje 

 

Simpl ez det, rajt? J


Srbija, zemlja koju volim

— Autor rosasalvaje @ 15:11

Por qué nosotros gustamos Serbia ¿

 

 Često me pitaju zašto sam baš od svih zemalja i porodica koje imam odlučila da ipak živim u Srbiji. 

-          Rosa, pa šta to ima ta Srbija, a mi ne? 

-          Mene! (i crknem od smeha, jer samo u Srbiji se može crknuti od toga) 

-          A ozbiljno te pitamo, kaži nam, kakva je to zemlja. 

-          To je zemlja jedna balkanska, zemlja u kojoj se spava k'o zaklan dok u kući gori televizor. Tamo se ćerka zove sine, a sin konju. A ako ne crknemo od smeha, promaja će nas ubiti. Ljudi idu po lekarima,  a papiri se ganjaju. Muzika se odvrće, a oćoravi se od televizora. U toj magičnoj zemlji se pita GDE SI, a čovek ispred tebe. Tamo nema otvori usta nego zini. Daljinski je zalepljen selotejpom, činija puna olovaka a ni jedna ne radi, u kantici za eurokrem bude mast, a u činiji za sladoled paprike. Tamo ti i majka kaže j...m ti mater. 

-          Tamo mnogo psuju. 

-          Pa psuju, ali neke psovke su postale više reči utehe ili vid čašćavanja. Na primer, „jebiga“, jedna od divnih reči utehe: „Prevario me je dečko. – Jebiga“ „Pao sam na ispitu – E, baš jebiga!“ „Crkla mi mačka. – A jaoooo jebiga!“ (to je ono baš kad im je žao) 

Floresita bi rekla sad da imamo toliko divnih psovki u našem jeziku da bi ljudi pomislili da se seksamo svi u šesnaest. A seksa nigde manje. Tu ljudi uzimaju reči polnih organa u usta češće nego hranu, tamo se prdne a kaže se nazdravlje.

Jednom mi je jedan lik, iznerviran što je izgubio od mene, sav besan rekao „E sad ću da ti j...m mater“, ja mu rekla, ajde molim te, ona bi se baš obradovala. On me gleda onako  razgolačenih očiju, kao nisam razumela. Whaaaat?! Pa ja sam samo realna.

Ljudi se teraju u pi... materinu, a ako si im baš drag onda u tri lepe pi.. materine, i to sa sve osmehom. Ne mogu baš da kažem da je to zemlja gde se žena baš poštuje, ali iskreno i same su krive. Poštovanje se mora zaslužiti, kao i sve u životu. 

-          Auuuu dios mio, pa dobro, šta je onda to što te drži tu toliko dugo? 

-          Kraj dana. 

-          Kako to? 

-          Lepo. Kad se popali sva ulična rasveta, zvezde na nebu zasijaju, kad udahnem miris lažnog sjaja, prevara, licimerja, sebičnosti, pokvarenosti, egoizma, ljubomore, crnila, kad sve to izdahnem i zatvorim oči  vidim samo osmeh moje lude Ehinacee i sjaj njenih vanzemaljskih očiju, nju koja se sapliće sama o svoje noge, koja voli ovaj ludi Beograd, i gubi po Veneciji. Zatim, srce na licu moje ermanite, koja u ruci ima daljinski za sve moje lampice u telu, koja ih pali i gasi i svaki dan pravi žurku u meni, koja me zasmeje i kada plačem i koja me uteši onda kada pogrešim. Zbog koje sisnem oči jako jako i stvorim neki nove svemire. Lepe oči naše mlade kantante, koja svojim ludorijama ispuni svaki moj dan. Vidim i krila moje Ajrin koja me svakog dana uči da ovaj život stvarno može biti lep ako si dovoljno hrabar da ga stvoriš. Osmeh moje Jolande kada joj kažem aj lav ju. Keti koja mi kada kinem kaže „pica maca“. Naša Violeta koja nas je sve naučila da budemo seksi i da vrckamo guzom. Tu su svi oni zbog kojih sam poželela da budem bolji čovek, zbog kojih znam da vredi živeti i probuditi se ujutru. 

  A kako vi spavate?

Srećan vam osmi mart!

 

Ljubi vas i voli vaša,

Rosa Salvaje


Mesec ljubavi

— Autor rosasalvaje @ 15:54

Un mes del amor!

 Pa, dragi moji, srećan vam mesec ljubavi!

Pitam se zašto baš februar... Možda zato što je to mesec sa najmanje dana. Od njega zavisi da li je godina „prosta“ ili „prestupna“... Kad bolje i razmislim ima i logike... Koliko ljubavi – toliko muzike... Na žalost.

 

 -          Ćomi, daj jednu kafu, usamljenost je opasna stvar. Zapravo, zarazna je. Kad postigneš potpuni mir, tj Zen, ne želiš više da se bakćeš s ljudima.

-          Rosa, je l to znači da si odustala od Rikarda?

-          A ne, ne, vidiš, zato sam došla sad kod tebe da popijem kafu. Zarazna sam ja sa mnogim drugim stvarima, samo mi još to fali. Nego, Ćomi, mnogo si mi lepa danas.

-          Ma, gde sam lepa. Sustižu me godine.. Bliže se tridesete. 

-          Ma, daaaj, godine su samo broj. Rodila si se da bi umrla. Šta se onda žališ, ne razumem?!

-          Jao, kad tako kažeš. Šta misliš da idem malo na botoks, vidi mi ove bore. 

-          Ih, pa posle preteraš, pa te budući muž tuži. 

-          Kako? 

-          Pa, lepo. Nisi čula? Tužio jedan Japanac svoju ženu da ga je obmanula. To ti je trenutno hit vest tamo. Rodila mu ružno dete, veliki nos, uši, zrikave oči, i da ne nabrajam... Tuga... A ona.. kad je pogledaš kao mis Japana. Prelepotica... Samo što se zanela tako malo s botoksom i ostalim čudima, sise, dupe, ovo ono i tako to. 

-          Hmmm...  – zamislila se Ćomika, pa dubokoumno gleda u plafon. 

-          I pitaš se šta ti je činiti? Evo, Rosa će da ti kaže. Pre nego što se udaš ili rodiš decu, upoznaš familiju. To ti je ono „mast du“. Nisu naše babe bile glupe. Elem, sedneš pored babe ili tetke neke, analiziraš prvo familiju, pregledaš slike iz detinjstva. Uveriš se da li je to taj dečko koga si zavolela, molim lepo. Nama je ovde malo lakše od muškaraca. Zamisli kako je tek njih lako prevariti kada razmišljaju drugom glavom. Posle im kriv djavo što imaju ružnu decu. Ja ću mog Rikarda odmah kod moje familije. Da vidi on kako mi ne patimo od psihičkih problema, mi prosto uživamo u tome. 

-          Ti stvarno nisi normalna. 

-          Pa, to ti kažem. Hahahhaha. Za to mi i ne treba slika iz detinjstva, to se vidi na pola jedan odmah. 

-          I, Rosa, kako je bilo na skijanju? 

-          Ma, šta kako je bilo. Bilo je J Zezali su me u firmi da dobro otvorim oči, da slučajno ne proleti pored mene Rikardo, a kad ga vidim da se bacim pred njim. I usput mu tražim sliku iz detinjstva, onako ležeći. A onda da im svima u firmi pošaljem poruku s lozinkom: „Or'o pao. Or'o pao“!! 

 

I kao što možete da pretpostavite, ništa od toga nije bilo... A februar je proleteo...

  

I jeste li već spalili slike iz detinjstva? Ako niste, pohitajte, ponoć samo što nije stigla!!

 

Ljubi vas i voli vaša

Rosa Salvaje


Promenite pogled na svet

— Autor rosasalvaje @ 13:31

Feliz novidad a todos! J

 - Rosa, a šta tebe muči?, pita me Puerta nakon svog monologa o muško-ženskim odnosima, popričično ozlojađena.

 - Ma, šta ima nju da muči? Njoj je prazna glava skroz., odgovara umesto mene naš kompanjon Sopasito.

- E, da, btw, koje mi uvo pišti? Nešto mi promaja u glavi u poslednje vreme. Jes' da ta reč ne postoji u drugim jezicima, al' to je ono kad Maja ustane namunjena i postane PRO, pa počne da rešeta, odmah se ukočiš, zavisi samo gde strelja. Ko ima neku Maju, zna o čemu pričam. Elem, fali meni dosta toga u glavi, ceo nameštaj, ali po Feng Šui-ju treba sve nepotrebno izbaciti da bi postigli harmoniju. Ja sam samo to krenula iznutra, mora da sam se malo više zanela, pa mi sve duva i zviždi u glavi.

 

I tako ja ispričah njima svašta nešto, smeju se oni meni, smejem se ja njima. Verovatno me pola nisu ni čuli, a nije ni bitno. Bitno da se smeju. I posle toga mi kažu da sam luda.

Puerta gleda na fejsu koje slike je okačio njen bivši, i kako to obično biva, naleti na sliku njega sa nekom sisatom i sa ogromnim kandžama na rukama. 

- Kažite vi meni, šta je ovde lepo? Šta? Pogledaj kolike su joj sise, a pogledaj kolike nokte ima? Pogledajte samo! Šta radi ona uopšte sa tim noktima? Kako šalje poruke? Kako radi bilo šta po kući, kako? Kako briše dupe?

- Šta, šta? Šta joj fali? Ne fali joj ništa, devojka je samo kreativna na svoj način. Kako si tako zla?

 Ja zla? Kako možeš tako nešto da mi kažeš, Roso! 

- Pa, pod broj jedan, odakle ti pravo da sudiš bilo kome? Jesi li ti to kao savršena pa imaš pravo da budeš reper za to kako devojka treba da izgleda? A pod broj dva, koliko god su joj nokti dugacki, možda su njoj korisni. Npr, obmota tolet papir par puta oko nokta i lepo obrise sve. Ihhh, milina. Zađe tamo gde tvoj prs' ne može. A tek ako čisti uši ili nos... Ma... ta ti je čistija nego ti i ja zajedno... A što se sisa tiče.. tu ne znam... Ne znam ni tu šta je lepo. Al' znam šta je korisno. Mora da je više puta udarala glavom o zid i toliko je bolela više glava, pa kako bi sačuvala glavu ugradila je sise kako bi one sad bile u prvim borbenim redovima. A one koje imaju veliki nos, e one moraju da ugrade silikone i u ustima, da izbegnu mogucnost da povrede nos, pa usta da ublaže udarac.

 

Puerta otvori usta, ostala je zabezeknuta mojom tezom i promajom u glavi, ne trepće dok me gleda, a Sopasito se smeje grohotom da mu krenuše suze niz obraze. I promrmlja opet nešto kao da sam ja luda.

- A, ti, šta se ti smeješ? I vi muškarci niste ništa bolji. Gde vam je razumevanje i želja da drugačije gledate na svet? Volite dobro dupe i velike sise i šta još, nemam pojma, a ne znate koliko je to ustvari teško nositi. Umesto da se pumpate tu po teretani, uzmete jedno 2.5kg i obesite sebi oko vrata s jedne i s druge strane i tako ceo dan. Da vidite malo kako je onim ženama koje prirodno imaju velike sise. Nisu one tu samo da biste ih vi stiskali. A i kao da ste pa vi savršeni, pa žena pored vas mora da bude savršena. Zapitajte se prvo šta možete da joj pružite pa onda shodno vašim mogućnostima zahtevate male ili velike... Ili šta god da vam je reper...

 

I dok se odjavljujem, pomislim, ma šta ima da mislim, sigurna sam da moj Rikardo voli i velike i male sise. To ti je kao da voliš da jedeš mleveno meso, da li je mali ili veliki ćevap ili pljeskavica... Svejedno... Ipak će se on zabavljati sa mojim mozgom i emocijama, a ne sa mojim sisama... Barem kad ostarim neće se vući do poda...

 

Ljubi vas i voli vaša

Rosa Salvaje 


Šta drugi ljudi misle o vama

— Autor rosasalvaje @ 16:47

Holla!
Es un tiempo de fiestas.
J

 

Bliži se kraj godine, vreme kada bi trebalo da se svi osvrnemo na protekle dane, pogledamo svoje ček liste i konstatujemo šta smo sve naučili. Lično duboko verujem da smo svi ovde na Zemlji, kako bismo što više napredovali, spoznali svoje pravo biće, učili na greškama, i pomogli drugim ljudima na istom tom putu. Svako ko ulazi u naš život, ili sa kim se samo susrećemo, je tu s razlogom – da bi nas nečemu naučio.

Kada vratim film u nazad, mogu reći da imam poprilično bogato iskustvo u učenju novih stvari. Najviše volim kada mi drugi ljudi pomognu da spoznam sebe. I uvek mi je nekako zanimljivo da saznam kako to mene drugi ljudi vide. Zato želim ovom prilikom da se zahvalim svim ljudima koji su u mom okruženju, koji se raduju mom osmehu, zagrljaju, koji uživaju u mojim glupostima i radostima, svim onim koji me dočekaju raširenih ruku, a i svim onim koji to i ne rade.

Scena br. 1

(ispred ofisa)

-          E, Rosa, treba nam tvoja pomoć da prebiješ nekog lika što nam duguje neke pare. Mi ćemo tebe da povedemo, ti samo tu budi iza nas i kad ja završim rečenicu, ti onda stupaš na scenu.

-          Ma, nema problema, samo bolje pustite mene da ja to sama rešim, nema potrebe da idete sa mnom.

-          Šta, ona, da ide sama? – Alehandro se već buni sjajnoj ideji svog kolege.

-          Pa, da, zar mi nisi rekao da je ona neki fajter, kik bokser ili tako nešto? Taman da ti vratimo te pare što ti duguje majstor.

-          Jesam, da, al pogledaj je, molim te. Znaš li kako bi to izgledalo? Poveli bismo je zajedno sa nama, bili bismo ljuti, ona bi stala u gard, pogledala bi ga opako, a onda bi raširila ruke, napravila onu njenu blesavu facu, razvukla osmeh, i rekla nam: „aaa viiiidiii ga, hajde da ga zagrlimo“.

Zagledaše se oni jedan u drugog, počnu da se smeju i konstatuju kako je to istina, i kako ličim na zeku iz crtanog filma „the secret life of pets“

 

Scena br. 2

(u knjižari)

-          Da li želite još neku knjigu?

-          Ne, hvala, mislim da je ovo dovoljno.

-          Jao, imao sam neku knjigu, mnogo žena ih uzima, od nekog grčkog autora, zaboravio sam sad kako se zove. Ma, mora da znaš i ti, sigurno si udata.

-          Hmmmm (vatevr), ne, nisam udata, niti ću se udati.

-          Eee, te što kažu da se neće udati, te prve i stanu na ludi kamen.

-          Neka, hvala, vrlo ste ljubazni. – dajem starijem prodavcu, malo vickastom, pare i čekam da mi vrati kusur.

-          Evo, izvoli, hvala ti. Živa bila i brzo se ti nama udala.

-          Aman, nemojte mi, molim Vas, kvariti ovaj divan dan.

Već cupkam u mestu i počinjam da postajem nervozna. Gledam kako Ehinacea skida onu cenu sa knjige kao da je od zlata, to traje i traje i traje. Dodje mi da joj kažem da samo pljune malo i protrlja po knjizi, a onda mi prolazi slika Ehinacee kako u slow motionu prinosi prs’ do usta, pa od usta ka knjizi… pa to traje čitavu večnost.

-          Daj mi to ovamo! – govorim joj dok pokušavam da joj otmem knjigu. Ehinacea se bori sa mnom sa onim njenim očima kao u venzemaljca IT-a, i beži ka prodavcu kao da će je spasiti.

-          Eto, zato ti i nemaš dečka, - kaže meni prodavac, sedi čikica s pogledom preko naočara, - zato što nisi strpljiva. (jaooo, neee, opet te lekcije o strpljenju i umerenošću) Pogledaj, aman pogledaj, kakve oči imaš. (upućujem pogled u obliku pitanja – kaakve?) Ti kad bi ga samo pogledala, on bi se usr’o odmah.  Treba, bre dete, da mu priđeš, sateraš ga u ćošak, pogledaš ga tim očima i kažeš mu: „Ajde pitaj me to što želiš da me pitaš“. I on će odmah da piška firnajz.

-          Šta će da radi?!

-          Pa, da piška firnajz. E bre, dete moje, u moje vreme je to sve bilo lako, muškarci se zalete kao bikovi na žene, morala je da bude njegova. A sad, vidi ovo, sve same pičkice.

-          Ajde, Ehinacea, izglanca li već tu knjigu, moramo da idemo odavde, molim te! – govorim joj dok je vučem za rukav iz knjižare.

 

Scena br. 3

(na putu ka domu zdravlja)

Idem ulicom i krenem da razmišljam o proteklim danima, da li stvarno ličim na borbenog krvavog zeku iz crtanog filma i da li bi, ako priđem dečku i sateram ga u ćošak, piškao firnajz ili bi nestao brzinom svetlosti, začujem toliko glasnu automobilsku sirenu iza mene, poskočim u vis i uhvatim se za džep. Onda se setim da ne treba da se hvatam za džep nego za uši. Krenem ka ušima, a na ušima kapa, dignem ruke u vis i počnem da đuskam. Otplešem i odskakutam moj veseli ples na sred ulice ispred kola u kojima sedi žena i od muke počinje da se smeje na sav glas i da odmahuje glavom. Spušta prozor i uzvikuje treskavim glasom:

-          Dobro, dete, da li si ti normalna?

-          Ja? – podižem obrve i gledam je onim pogledom, pitam se da li bi i ona piškala firnajz ili to važi samo za muškarce – sasvim sam normalna, da.

-          Pa, da li znaš da možeš da pogineš tako na sred ulice?

-          Oooo, da, da, znam. Zamislite nosite stolicu na pregled i udare vas kola i umrete sa govnom u džepu. Nije baš neka smrt za poželeti. Uh, sva sreća da sam je ja izbegla. Zato se i radujem. Želim Vam lep dan, gospodžo.  – razvučem osmeh oko glave, namignem joj i odlepršam na drugi kraj ulice.

 

 

 Ljubi vas i voli vaša,

 Rosa Salvaje 

 

 

 


Kako saznati da li je on baš za tebe

— Autor rosasalvaje @ 16:47

Vamos a bailar esta noche!!!

 

Nedelja negde oko 20h.

Taman sam obukla izlizanu, omiljenu šljampavu odeću, na nogama omiljne pufnaste šunjalice, u ruci daljinski upravljač i kad sam se ugnjezdila ispod ćebeta i milion jastuka, čujem, kako to obično biva, zvono na vratima. Aaaaaaaahhh - who dares to interupt me :)

Otvaram vrata spremna za napad, kad ono... Moje ludače sa flašom šampanjca, sve sa crvenim karminom, započeše pesmu: "Moja mala nema mane, niko nema tako lepe dragane. Nema, nema ona nikoga, ona voli samo mene jednoga". Bruji ceo sprat, ma šta ceo sprat, cela zgrada, potpetice udaraju o pod, aplauzi pljušte kao kiša... Dobro je sve dok nema vučenja za uši.

- Vodimo te mala u grad! Oblači se.

-Aaaaaaahhhh... 

Moje žensko društvo je kao seks i grad, pa na kub, ali sve u španskom stilu - zeznule smo mi Amere čim smo se rodile. 

I gde će Španjolke nego kod Francuza, "misim" realno.

Ulazimo u Tuluz Lotrek, odiše baš boemski stil, nema šta, onako polu prazno, baš možeš lepo da udahneš. No, ajde da se mi zagrejemo malo, pa da zaplešemo.

Poređasmo se nas sedam, u babskom stilu (prekrštene ruke uspod sisa, da se podigne malo, valja se, i ko ima i ko nema) kao da će svakog časa da krene naša omiljena španska serija...

 U tom trenutku izlazi na podijum zanosna brineta, kovrdžava kosa do dupeta, duboke uske farmerice, uvučena majica na bretele. Zgodna, mašala, nema šta. Kažu da će te muškarac pozvati na ples ako dobro znaš da igraš ili ako mnogo dobro izgledaš. Ja sam bila na sigurnom, odčekirala sam obe stvari (odčekt, odčekt) i mogla sam da se prepustim prizoru. Bucko je s ponosom nosio svoj poveliki stomak, kojeg je prekrivala majica do pola, kao i njenu ruku dok su graciozno kračali do podijuma. Ona sva graciozna i svesna svoje lepote i neodoljivošću prati njegove korake podignute glave, ramena i izbačene guze. Vauuu, kakva dramska scena. Od oduševljenja sve smo počele da aplaudiramo i zviždimo. Predstava može da počne. 

 Kreće bucko u akciju, znoji se, vrcka, prevrće je u svojim rukama, levo-desno, do stuba pa nazad... Opaaa batooo, ovaj zna itekako šta radi, a ova mačkica ga lepo prati, nema šta, nemam šta da dodam. Odjednom bucko je okreće, tako da se pribije uz nju otpozadi, brzim pokretom je savija ka podu, mazi joj stomak i leđa. Wooow, kakva vrela atmosfera, bucko se već istopio. Mi i dalje zviždimo i aplaudiramo s oduševljenjem. Vidim krajičkom oka da nas svi gledaju kao da tu ne pripadamo, ma... vat a fak, život je samo jedan, nastavljam da zviždim. Brinetica se naglo okreće ka njemu i uz mrdanje kukovima spušta svoje ruke na svoje međunožje, da ne kažem - zlatnu ribicu, i nastavlja da se njiše.

-Šta radi ova? - priupitam  moju Amoresitu razgoračenih očiju.

-Pa, brani se?

-Šta radi? (to je onaj pogled iz crtaća s pratećim vokalom "whaaaat?")

-To je takav ples, on je želi, a ona mu ne da. I kao stavlja ruke, da pokaže kako neće...

-Aha, neće da mu da, a? Opa.... (pale mi se sve lampice u glavi, i luster) 

-Ma, ja bih mu dala, žmureći. - dodaje Španska Samanta, da ne kažem Samantisita.

Hmmm, ne kažu džaba da onaj muškarac koji zna da igra i da vodi ženu na plesnom podijumu da je dobar u krevetu. Znači, naravoučenije br.1 - odvedite ga prvo na ples, da vidite kako se snalazi. Ne morate da se mučite da se skidate, a slatko ćete se nasmejati.

Mora da ovaj bucko kida, pa ubija... msm u krevetu...

Naravoučenije br.2 - Izgled vara. Ako hoćete dobar ples u spavaćoj sobi, stavite naočare za sunce i ugasite svetla. Za svaki slučaj ponesite i štipaljku za nos, nikad se ne zna, valja biti spreman na svaku situaciju.

 Naša Samantisita je već uveliko na podujumu, neki mršavko se lomi oko nje, presavija je, mi aplaudiramo, smejemo se, fotkamo i snimamo. Ona se zanosno njiše oko njega, mlati glavom, kukovima, prati ga nema šta. Improvizuje neko spuštanje do poda. Možda je pomislila da je on neka šipka za ples. On pokušava da izvede neku promenadu (da se otvore oboje u stranu držeći se samo za jednu ruku), ali avaj, ona ga je jako stisnula. Nećeš ti maco nikuda. Završava se pesma i mučenik hoće da ode, ljubazno joj se zahvaljuje, a ona ga pribija još jače uz sebe - ne ideš ti nikud, hoću još da igram.

Moj grohotni smeh prekida nečija ruka na mom ramenu.

Opa

Okrećem se, ćora je skupio hrabrosti. Prihvatam njegovu ruku i ustajem.

-Ne znam da igram- dobacujem mu sa sve kezom i verovatno ostatkom crvenog ruža na zubima.

- Nisam te pitao da li znaš, nego da li hoćeš da igraš. - namešta naočare i odgovara.

Vau, sviđa mi se njegov stav, valja to muškarci vole kada su u nečemu bolji od žena. Ok, probaću da ga pratim.

Sve je krenulo nekako smotano, barem s moje strane. Imamo osećaj kao da kukove nemam, kao da sam progutala neku motku. Pogled mi je uprt u njegova stopala i pokušavam da prekopiram njegove pokrete brzih nogu.

- Ne gledaj me u noge, zbunjuješ me. - kaže mi skoro pa ljutito.

- Pa, gledam samo u noge, ne sekiraj se.

- Ne gledaj, podigni glavu.

Okej, podižem glavu ka raspadnutoj tavanici i puštam ga da me vrti. Valjda je fora kada se skroz opustiš. Mmmmmm zamišljam već da sam u rukama mog princa Rikarda, a da plešem po metalnom poslužavniku. U tom trenutku prene me u stvarnost brz pokret njegovih ruku, i podiže moje ruke u vazduh.

-Opaaa - ispade mi s usana. Ruke mi vise u vazduhu. Ne znajući šta ću s njima, lupim dlanom o dlan i krenem da igram sirtaki. To je jedino što znam. Parola snađi se. Vidim da pokušava da mi pomogne i naginje glavu ka meni u trenutku kada sam spuštala svoje ruke spremne da ih udarim o đon svoje čizme (tako to ide u sirtakiju), i lupim ga po faci tako da mu odlete naočare na pod.

-Uuuuuppppsss - ne uspevam, a da ne prasnem u smeh.

- Pa, nećemo da se bijemo, majka mu stara. - Odgovara mi dok se saginje po naočare.

- Izvini, hteo si da ti stavim ruke oko vrata, je l?

Potvrdno klima glavom i nastavlja bezuspešno da me okreće po podijumu. Ja kao nešto cupkam, prebacujem težinu s noge na nogu, i izbegavam da pogledam one moje babe tamo što sede i vrište od smeha i uveliko prave video za uspomenu mojim unucima.

U jednom trenutku ćora se zaustavlja ispred mene, gleda me u struk, i vrhovima kažiprsta obe ruke odsečno me pipne po struku. Zaustavljam se, otvaram ruke u vazduhu. Gledam u svoj stomak, pa u njega, pa opet u stomak. (ooo svit džizus, šta sad hoće da uradim) 

Uveliko prevrće očima, nema od mene vajde, nikako, izgleda. Nema potrebe ni da stavljam ruke na svoju golden fiš, mislim da sam već sve rekla.

-Ahhaaa, hteo si da se okrenem, ko balerina?

-Pa, da, tako nekako.

Sva sreća, pesma se završila i ubrzo smo se rastali.

Naravoučenije br. 3 - Mali i ja nikako se ne bismo složili u krevetu, mislim da bi završio na podu s modricama.

Ma, sve je za ljude.

Imam ja svoje companere, ljubavi na pretek.

Ko što bi rekla naša Juana, neću se udati kad Bog kaže, nego kad ja kažem, a on pita. (i da mi svoje srce na metalnom poslužavniku)

 

Mislim da je dosta lekcija za danas.

 

Ljubi vas i voli vaša,

Rosa Salvaje 


Slava nam ...

— Autor rosasalvaje @ 13:36

Feliz cupleanos a mi!! 

 

 Ljudiii, srećan vam moj rođendan, da ste mi živi i zdravi, da poživite još dugo u zdravlju i veselju kako biste mogli da se što više smejete mojim ludorijama... Ipak smo mi rođeni da budemo srećni...

 

Nikada nisam nešto posebno volela svoj rođendan, tada, kao po običaju, neki ljudi kreću da se pojavljuju iz naftalina, a ja ne podnosim taj opor miris... podseća me kada baba stavi preko leta one jorgane od sto kila u naftalin da ih ne pojedu moljci do zime... uffff... evo već peku oči... 

A kada mi ljudi koje volim čestitaju rođendan i požele sreču (da se srečemo), zdravlje (jer bez nje se ne mož'), ljubav (bogme ni bez nje), i tako to, uvek odgovorim: hvala, hvala, takodže.

 Kada sam bila mala svi su me vukli za uši i štipali za obraze. Mislim da je to jedina stvar koja može da ti upropasti rođendansku euforiju. Od rane zore prvo te do'vate roditelji, a kad odeš u školu sačeka te učiteljica i još minimum trideset đaka (posle im podeliš bombone i bog da ih vidi). Kad dođeš kući, onda ti se izređa cela familija i komšiluk. Jao, eee tad počinje stavr da se lomi... (Il se obesiš ili kreneš dalje) Sačeka te rođak od sto kila sa ručerdama kao da radi u rudniku. A kao za k... on me voli najviše na svetu i svoju ljubav će pokazati tako što će me podići jedno tri puta do plafona držeći me za uši... Bezuspešno se koprcam, mlate mi nogice levo-desno. Posle spuštanja na zemlju, uši bride i crvene ko paprike. Znači 'olade se do nakosutra.

"Kao velika porasla, valja se." Ma, šta se bre valja?!! E pa da vam kažem, nisam velika porasla. Mada, kada bolje razmislim, možda je fora na koji način i u kom smeru se vuku uši.. Mora da su ovom mom rođaku od malopre vukli uši u stranu, tako da je on porastao u "širinu"... Ja bih uvela da se nešto drugo vuče za rodjendan, mislim kad se već veruje da će to nešto izrasti u veliko... Pa čisto, ono, predostrožnosti radi... E ćao mali, srećan rođendan i .... izvučeš...

 A onda dođe osamnaesti. Znači žasu. Slavlje kao da se udaješ, dolaze i oni koje ne znaš i one koje znaš. I onda em što te vuku za uši, em što moraš da se poljubiš jedno trista puta, ono, reda radi, da ispoštuješ mamu i tatu, jer su ti tad kupili ono što si najviše želeo...

 I svaki put kada pogledam u svoj stari, dugoočekivani, laptop setim se šta sam morala da preživim zbog njega... Samo jedna scena je dovoljna...

Sve teče po planu i programu, čestitke, zdravice, ljubljenje, pozdravi, naručivanje pesama na foru: "Mama wc šolja i tata vodokotlić žele svom sinu srećan rođendan uz pesmu - pusti vodu da govna odu"... Gutam krišom veeliki gutljaj vina i otreznim se u sekundi kada vidim ko mi ide u susret čestitanju mog punoletstva. Baba iz okolnog sela, zvanog pi...ovac, ne vidiš iz daleka da l je muško ili žensko zbog brkova koje može da uvije i gladi prstima, ili da napravi kikice... Više ima dlaka međ' brcima neg' na glavi... Elem... Prilazi ona... treska se salce oko stomaka, lelujaju brci, opojne kapljice znoja cure niz čelo, veoma dramatičan prizor uz zvuke iz horor filmova... Okrećem se oko svoje ose u koju rupu da propadnem i nestanem zauvek... Kad eto ti nje... Ispred mene... 

-Jaoooo, čedo moje, dođi da te poljubim.

-Oooo, neka fala, preskočiću ovaj put...

Ma, kakvi, ni da čuje! Bakuta, kršna, ono fazon - moćna žena svog vremena, kad me do'vati ravno padam na junačke grudi obložene vunenim prslukom.

I onda sledi ono ljubljenje. Pričvrsti ti glavu jednom rukom, drugom rukom drži tvoju ruku, i kreće čuveni filmski poljubac. Ravno u početak i kraj usana. Bez promašaja. Trojka na keca, iz prvog pokušaja. Baba kida, pa ubija. A oni brci ti se razmigolje svuda, pa ti još stisneš usta da ti slučajno ne upadne neki komad slanine... 

 I tako... Posle petnaest godina ti bude bolje... Sa setom u očima gledaš svoje poklone za punoletstvo, pa ih vremenom nekako sve više zavoliš..

Naravoučenije: za svoj rođendan staviš crven karmin što ostavlja one otiske koje ni veniš ne skida, ideš na borilačke veštine (da malo ojačaš, pa babu možeš očas posla da savladaš), nabaciš osmeh i bog da te vidi!!!

 

Uživajte u ovom divnom danu zajedno sa mnom. 

 

 

Ljubi vas i voli vaša,

 

Rosa Salvaje 


Samo je jedna majka...

— Autor rosasalvaje @ 13:55

Una madre o tres??

Znate li onaj vic kada mali ciga dobije domaći zadatak da napiše sastav na temu "Samo je jedna majka"? I on napiše kako je jedne večeri mama spremala palačinke i pošalje ga da ide u špajz da uzme dve tegle džema, i on viče odatle - "Samo je jedna, majkaaa!"

Ja volim sve moje mame, a volim i mame celog sveta. Ipak, one su nam podarile život, i izvele nas na pravi put. (tako bi barem trebalo da bude)

Postoje razne faze u odnosu izmedju mame i deteta.

Faza br. 1 - Kada smo još uvek mali, pa mogu da se igraju s nama kao sa igračkama i da nas na fin način prevare. Kao npr. mama pojede sve slatkiše i onda glumeći traži sa nama po celoj kući ono što je pojela. Ili na primer, u prisustvu prijatelja mama prdne, a onda svali sve na tebe, jer još si mali da bi shvatio koliko je to ustvari zdravo kad čovek prdi, jer to je znak da creva rade kako treba, dok ukoliko kineš to je znak da si bolestan... Al bolje da tebi rade creva, nego mami. Jer mama želi uvek najbolje...

Faza br. 2 - Kada upadnemo u onaj užasni pubertet, pa nastupe nerviranja sa obe strane, a ipak primoran si da ih slušaš. Sećam se kada je moja rodjaka upala u neko ludilo od ponašanja (plakanje, durenje, bubuljice, histerija, smejanje, i sve u krug), i ja pitam izbezumljena moju mamu:

- Mama, mama, šta je ovo?

- E, sine moj, to ti je pubertet.

- Ja, mama, nikad neću biti taj pubertet.

I, naravno, kako to biva, mislim da sam bila i gora od tog puberteta. 

Faza br. 3 - Meni najomiljenija, a ponekad i najteža. A to je kada oni upadnu u taj "pubertet", pa postanu kao deca. 

 Sećam se jednom, sva usplahirena idem sa mamom kod ginekologa, jer nisam dobila već par nedelja. I kada se ispostavilo da je sve ok, kaže meni moja mama Sabiduria:

-Eto, vidiš da je sve uredu.

-Eto, mama, (podižem ruke u vis i širim oči najviše što mogu) vidiš rodila si Isusa Hristaaa!! A ne, ne, rodila si Mariju Djevu, sad ću još malo da vaskrsnem, pa da pripovedam na Fruškoj gori.

- Ma, rodila sam ja idiota. (hvata se za glavu)

Imam mnogo omiljenih scena s mojom mamom Sabiduriom. Pogotovo onih gde i mene uspe da istripuje.

Živeli smo jednom davno u jednoj kući i tu je često nestajala struja uveče. Moj otac je uvek ostavljao baterijsku lampu ispred kupatila, kako slučajno ne bismo polomili nešto usput. I zove me mama iz spavaće sobe da joj donesem baterijsku lampu, nešto joj se pokvario telefon.

Uredno uzimam lampu, uključujem je, i ulazim u sobu, sedam pored nje na krevet i pitam je u čemu je problem.

- Pa, vidiš nešto neće da mi se puni telefon, ne pokazuje se ništa na ekranu. Približi tu lampu malo bliže da vidim bolje.

I ja uperim lampu u ekran i tako jedno dva minuta buljimo u ekran da li će se pokazati znaci punjenja. Guramo jedna drugoj glavu i bečimo oči, kad mi odjednom sine:

-A, mama, nema struje!!!

(genijalno)

 Kad smo već kod telefona, kupim joj ja nov telefon, tač skrin, da bude žena sa stilom, iako ove starije generacije se slabo snalaze sa novom tehnologijom. Zove me posle par dana sva iznervirana jer kad god uključi kameru sve joj je žuto. Odem ja da vidim šta se dešava, reko sto posto je uključila neki efekat u podešavanjima... Brljam ja po tom telefonu dok slušam njene pridike kako sam joj kupila pokvaren telefon, bla bla bla. I ne mogu da nadjem u čemu je problem, kad god se uključi kamera ono ima žuti efekat, sve je žute boje. Ona stoji meni iznad glave i ponavlja: "Eto, vidiš šta sam ti rekla, pokvaren je, pokvarenog si kupila"; I iznerviram se, jer moram na kraju da priznam da je ipak upravu - telefon je pokvaren.

Okrećem telefon da ga stavim u džep i vidim da je okrenula naopako silikonsku žutu futrolu i ona rupica za kameru se nalazi na dnu umesto tamo gde treba. Naravoučenije - sledeći put napisati uputstvo kako se telefon stavlja u futrolu, i čemu služe izrezani delovi na njoj.

 Omiljeni su mi komentari o lepoti i o imanju (nemanju) dečka.

-Jaooo, dete moje, vidi kako si lepa. (mazi me po kosi, pa sledi sledeći komentar) Tako mlada, a već posedela.

- E kevo, u kojoj godini si ti zapela, da ne kažem u kom veku. Mačka si, majke mi!!

Ili...

-Jao, pa kakve su ti to bubuljice? (pipa me užasnuta po faci) A, znam to su ti te radodajke.

-Radodajke?

- Da, da, to su ti nejebice.

-Pazi, samo da ne zakačiš i prejebice!! E, te su već opasne po zdravlje! (dodaje moja sestra) 

 

Pre par meseci vozim ja Sabiduriu u servis da preuzme kola. Posle pola sata nerviranja i svadja sa majstorima koji nisu odradili posao kako treba i vratili joj još više izgreban auto nego što je ikad bio, seda ona u kola pored mene. Gledamo kako majstor odvozi njena kola ponovo u radionicu, a ona nastavlja da se raspravlja sama sa sobom.

-I kako je moguće da su tako bezobrazni? Kako? Platiš im bogaoca i još te ubeđuju da nisi normalan? Pa je l to normalno? (pomeram ruke u vazduhu, i nalaktim se na volan dok jednom rukom prekrivam lice) I sve su mi upropastili! Sve! (lupa o instrument tablu) I vidi ovo, vidi vidi, aman pogledaj! (pokazuje rukama na bravu) Ja nisam imala ovaj auto lok, vidi, šta je ovo.

Okrećem se i buljim u onu bravu kao tele. Vidi stvarno, ima auto lock, stisneš i zaključaju se sva vrata. A ona stvarno nije imala to na kolima. Posle par minuta iščuđavanja zajedno sa njom, sine mi lampica:

- Pa, maaamaaa, ovo su moja kola.... 

 

Znam da nikome nije lako sa mnom, i sa ovom mojom ludom glavom, kao što bi me stalno sarkastično pitao moj ćale: "E, a kako tebi stane toliki mozak u tako malu glavu?", i uvek završio sa rečenicom: "Ludo ovo dete, ali prijatno je". Znam da je mojim mamama (vau, tri puta sam napisala "ma") bilo najteže... i još uvek je...

Zato, mama jedan, mama dva i mama tri, volim vas najviše na svetu!! I da vas nije bilo, ne bi bilo ni mene... ovako lude, blesave, a ipak prijatne!!

 

Eto, ovog utorka, zagrlite i poljubite i vi svoju mamu... Jer, samo je jedna, majka!!!

 

Ljubi vas i voli vaša,

Rosa Salvaje 


Srbi u inostranstvu

— Autor rosasalvaje @ 10:32

Lo que un buen dia es hoy, es martes!! 

Da, da, opet ja, opet je utorak i još uvek učim španski. Ništa se mnogo nije promenilo, sem toga što se vreme nezaustavljivo kotrlja napred, oktobar je već uveliko tu, zima na pomolu, a virusi samo cepaju. 

Prošle nedelje moja koleginica Ehinacea i ja smo se uputile na jedno divno jednodnevno putovanje u Veneciju, koje je btw trajalo tri dana. Razmišljam u sebi da to i ne bi bilo uopšte loše, kažu da Italijani nisu loši ljudi, sem da su veliki ljubavnici, valjda zbog Kazanove, odkud znam...

Par puta sam se zeznula i otišla u Austriju i u Beč i bila sam šokirana kakvi su to ljudi. Znači fizički kontakt ni u kojem slučaju ne dolazi u obzir. Na primer, skijanje - Austrija. Moja malenkost uvek napravi neku veličanstvenu i jedinstvenu glupost, koju niko ne može da izvede, a ni da ponovi, čak ni ja sama. Skijam se ja tako po tim snežnim impozantnim "brdašcima", jurim za ostalom ekipom, koja je već kilometrima ispred mene, napravim nekako, bog zna kako, neku zadivljujuću piruetu i padnem potrbuške, tako da mi je prednji deo obe skije zarijen u dubok sneg, ruke raširene kao da pravim anđela ili letim, a od glave mi viri samo ona ćubica od vunene kape. Otkopam nekako rukama prostor oko lica i uspem da okrenem glavu na jednu stranu. I počnem da vičem "help, help", pokušavam da pomerim noge, ali avaj, toliko su mi skije duboko u bregu da ne mogu noge ni makac da pomerim, a kamoli da se okrenem sa strane. I dalje se čuje moj vapaj za pomoć, ali nema nikoga. Razmišljam ja tako da li se možda na nemačkom kaže nekako drugačije reč pomoć i prekorevam sebe što barem ništa ne znam na tom prokletom jeziku. Znam da ima veliku sličlnost sa engleskim, i naravno znam kako se kaže "volim te". Posle nekih pet minuta čujem neki glas iza sebe.

-Ales gut?

Verovatno me pita da li sam dobro, ne mogu da se okrenem da vidim ko to priča i počinjem da vičem.

- No, no. Help me.

I dalje se ništa ne dešava.

-Hallo?

I dalje ništa.... Mozak mi radi kao parna mašina i naprežem sva čula tako da počinje sneg da se topi oko moje glave.

Aha, setim se..

-Kamenzi bite, vičem ja.

I dalje ništa. Jbt, mora da sam promašila.

-Komenzi bite!!! Povećavam jačinu glasa za oktavu više i dodajem mahanje rukama da mi priđe.

Mora da se tako ne kaže, mora da sam promašila naglasak ili dijalekt ili boga pitaj šta. Pokušavam da zvučim onako kao Nemci, produbljujem glas i pokušavam da ubodem onaj zapovednički hitlerski ton:

-Kooouuumenziiii bitee!! I maestralno lupam šakom o sneg.

I dalje ništa...

Pih, mora da je otišao i da pričam sama sa sobom, ali kako je prošao kad ga nisam videla da se spušta niz padinu... Izvijam nekako glavu još više unazad, jer se sneg dovoljno istopio od mog ključanja i vidim ladno stoji Nemac i pokušava da sa 5 metara udaljenosti od mog tela ubode svojim štapom za skijanje moju pancericu, tačnije onaj deo na skijama kako bi mi oslobodio nogu. Oooo džizus krajst, da l će se ošugaviti ako me pipne??

Da skratim  priču, sneg se otopio oko mene posle pola sata i sama sam se iskobeljala.

Naravoučenije br. 1 - gledajte da vam se ništa ne desi u tim zemljama.

 Elem, sve je spremno za Ehinacein i moj put. Ček lista - poneti - Ehinaceu, pasoš i pare. Čekt čekt end čekt! Floresita nas je ispratila na autobus kako bi bila sigurna da će odmarati od nas ceo vikend. Stanje: dva autobusa na sprat, gomilica Srba, sve sami parovi, babe i dede, par drugarica, Ehinacea i ja. Pomislim u sebi, dobro je, ponela sam slušalice za mjuzu.

 Stanje u busu: Sedimo na spratu, levo od stepeništa, drugi red. Ispred nas klasičan debeljuškasti srpski par, on nizak, debeo i ćelav, ona niska, debela i dlakava. Levo od nas dve drugarice, koje se verovatno nisu videle sto godina, otprilike oko dvadesetak godina, šminka u fulu, znači na čelu piše "ako se sad ne udam u Italiji, nikad neću", njihova ček lista mora da je glasila: sise, usne, haljina, još jedna haljina, šminka, jezik i frizura - čekt, čekt, čekt, čekt, čekt, čekt end čekt.

Stavljam slušalice u uši, zatvaram oči i pokušavam da zaspim što pre. Kad ono zapuhne nas sve "opojan" smrad debeljuce ispred mene.... Aaaaa, ne podiži ruke i ne otvaraj sendviče porfavor. Sledeća situacija: Majstoreee uključi klimu da hladi!! (kako bi se debeljuca obukao)

Naravoučenije br. 2 - Sledeći put poneti tampone za nos! 

Bližimo se granici, pogledam Ehinaceu - razgoračene oči i blago otvorena usta.

- Brate, jesi OK? Hoćeš malo da slušaš mjuzu?

- Ne, brate, znači ne verujem šta ove dve pričaju. (misli na ove dve levo od nas)

- Momci, a?

- Ma, ova kaže: ima da me čeka samo da me oženi, jaoo baš mi je žao tog muškarca, nju  će da čeka. Pa jel' stvarno toliko očajan, i nesiguran u sebe kad dozvoljava da mu prolazi vreme misleći da je ova manipulatkinja kojoj je potreban pumpač ega, a ne muškarac, najbolje što mu se dogodilo!!!

-A, da ipak slušaš malo muziku?

-A, ne, ne, pokušavam da dođem do zena. Znaš kako se to postiže? Slušaš sve zvukove oko sebe, skoncentrišeš se na svaki od njih i samo odjednom nastupi tišina u tvom umu.

Hmmmm, vraćam slušalice u uši i pojačavam ton do daske.

Posle jednog piva i tablete za spavanje zen je postignut i stižemo napokon u Italiju.

Naravoučenije br. 3 - Zen se postiže isključivo mešavinom alkohola i tableta za spavanje! 

Otvaram oči kako bih došla do sebe, vadim sluške i pokušavam da se asimilujem sa stanjem u busu. Ove dve cice su se već presvukle, top mini haljinice, popravljena šminka, frizura, sve u fulu, debeljuca broj jedan i dalje smrdi iako je minus deset u busu, debeljuca broj dva je i dalje čupava i zanosna, Ehinacea je i dalje razgoračenih očiju i nozdrva. Super, svi su tu, vreme je da se izađe napolje.

Prolazi autobus kroz neko drveće i dok grane udaraju o krov busa čuje se kao da neko kuca. Debeljuca ispred mene podiže ruku, hvatam se za nos, i on počinje da kuca o plastiku iznad svoje glave, kako bi prestalo lupanje sa druge strane. Oooo maj svit džizus end apostols ima li vas? 

Naravoučenije br. 4 - Sledeći put poneti povez za oči! 

 Stižemo u Veneciju, vožnja "brodićem" prošla OK. Mislim, mislili smo da je tako jer ništa nisamo videli od magle. 

Izlazimo, pratimo ovog našeg vodiča u telu žene koja nosi na pokidanom selfi štapu masku koju je verovatno kupila od Kineza, pa može sa njom da tako slobodno maše. Eto još jedna ideja kako da koristite selfi štap. Pomislim u sebi - dobro je, Ehinacea je učila italijanski, ako se izgubimo sve će to ona da sredi.

Hodamo po uskim ulicama Venecije, jurimo za selfi štapom i našim vodičem pokemonom, masa ljudi nas preplavljuje, pomislim u sebi samo da ne izgubim Ehinaceu, okrećem se i nje nigde nema. Genijalno!! Zašto mi je to upravo prošlo kroz glavu? Vičem Ehinaceeeaa, Ehinaceeeaaa, naravno nje nema, mora da slika neku venecijansku ciglu ili mačku. Okrećem se, naš pokemon upravo beži iza ćoška. Fak, moram sad da trčim ne bi li se izgubila, jer pojma nemam gde sam. Pa, da, znam da u Veneciji sam. I to je nešto.

Naravoučenije br. 5 - Zavezati Ehinaceu kanapom za sebe! 

I postavljam sama sebi sarkastično pitanje - kako si se provela u Italiji Rosa? Šta kako, izgubila sam Ehinaceu, jurila za pokemonom, izgubila se, plakala na sred ulice i skočila u gondolu.

Elem, nastavljam svoju jurnjavu, stigoh pokemona, kad ono pauza na nekom trgu. Prepoznajem neke devojke koje su sedele iza nas u busu, prilazim im, graciozno podižem dva prsta u vazduh, pitam ih da li mogu da sednem pored njih i spuštam dva prsta pokazujući na praznu stolicu. Stekoh nove prijatelje. Vau.

Posle dva sata pronalazim svoju Ehinaceu ispred crkve Santa Maria de la Salute. Ooooo dios mio, grasijas. Ne znam da li ću je pre gađati sa ciglom, mačkom, maskom od pokemona ili je samo zagrliti. Dobro je što si tu. Sad još samo da se vozimo gondolom i možemo da se vratimo kući.

Pre ulaska u gondolu naš pokemon nam je ispričao da su se one ranije koristile za prevoz mrtvaca. Zato su i tog oblika, dužine i širine, kako bi sanduk stao unutra. Sjajno, još jedna divna informacija. 

 Dolazimo do stajališta odakle kreću gondolijeri svoju plovidbu i zatičemo poveliku grupu ljudi. 

- Roso brate, pa kako ćemo da dođemo na red? Vidi koliko ljudi ima, a mi imamo samo još sat vremena pred povratak.

Pomerim se ja u stranu i kažem joj da me prati. (i naše dve nove prijateljice plus mačka i cigla)

Jedan crni gondolijer sprema se da uplovi u stanicu. Počinjem da mašem kao ludak i vičem Olaa regaco, Ehinacea me prati, počinje i ona da maše, naše dve nove drugarice razmeniše čudne poglede i nepomično stoje pored nas. U tom času počinje i nama da maše gondolijer. Razmenismo nekoliko pozdrava iz daljine. Približava nam se, pruža ruku i pita nas da li idemo. Čuš da li idemo, samo smo tebe čekale. Situacija iz gondole - nismo mrtvi, al u gondoli smo. Moram nešto da preduzmem, moram da veslam, biću kao čardak ni na nebu ni na zemlji. Ehinacea je počela da ga ubeđuje kako bi mi ostvario san kada bi mi dopustio i da ja malo veslam. Pogleda on mene onako začuđujuće, verovatno se pitao ko još želi da vesla gondolu za mrtvace. Pitam ga kako se zove, kaže mi Dijego. E pa maj dir Dijego, aj vil sing tu ju if ju mejk maj drim kom tru. Pruži on meni ruku da se popnem i da zaveslam malo s njim. Vauuuu... Kao tipična žena, ne gledam ispred sebe nego zablenuh se u ono teško drveno veslo koje jedva mogu da pomeram kao što me je naučio. Pita me da li sam spremna, ja vičem bezuspešno nou nou, on se sklanja sa strane i prekrštenih ruku me pita a gde je moja pesma. Uživljavam se još dublje u veslanje i počinjem da pevam: o soooleee miioooo... i buuum, spucah gondolu o zid... i o Ehinaceine cigle... Brže bolje nas je vratio natrag. Ove moje saputnice pojuriše da izađu što pre, a Ehinacea se osvrće i kaže Dijegu:

- Eto, hvala na ovoj divnoj plovidbi, ostavljamo ti u amanet našu Rosu da pokrije ovu štetu i troškove vožnje. Ume da kuva i sprema stan. Vredna je.

- Jaooo, pa zar vredim samo par stotina evra? - uvređeno je streljam pogledom.

- A stvarno mnogo dobro kuva. - Nastavlja Ehinacea i izlazi iz gondole.

Pogleda mene Dijego i kaže mi:

- Ne moraš da kuvaš uopšte, vodiću te svaki dan u restoran da jedemo.

- Oooo dios mio, Dijego, uzmi me, tvoja sam.

Naravoučenije br. 6 - Dobro razmislite da li ćete se voziti gondolom!

Naravoučenije br. 7 - I Italijani lažu isto kao i mi! 

 

I tako, završi se naše putovanje, vratila sam se kući, ipak me je Dijego prepustio mom princu... I svašta nešto novo smo naučili iz ovog putešestvija. A nadam se i vi.

  

Ljubi vas i voli vaša

Rosa Salvaje 

 


Muškarci o ženama...

— Autor rosasalvaje @ 14:07

Holaaaaa!

Prošlog utoraka je bio veliki praznik, Krstovdan. Moja mama Jolanda me je ispratila na posao sa rečima: 

-Ej, mala, danas se posti.

-E, moja Jolanda ja postim od velike Gospojine, pa produžih do male i sad sam rešila da zaključim sa Sv. Petkom. Kad je bal nek je maskembal. Je l moram nešto posebno da radim danas? Da se krstim, više puta dnevno, je l? - kipte iz mene moji verni pratioci sarkazam i ironija, aludirajući na pomenuti praznik.

-Jeste jeste, da raskrstiš. Ne moraš više puta dnevno, ali bitno je da kreneš. (inače ne čuje baš najbolje)

 

I tako ja reših da raskrstim jednu vrlo bitnu stvar. Užasno je to što ne mogu da obuzdam moj sarkazam i ironiju da malo manje napadaju veličanstveni muški ego, mislim stvarno, sram ih bilo. Elem, za aplauz su uvek potrebne dve ruke, pa hajde da čujemo i vidimo tu drugu ruku.

 

-Ćao Nikolase, reci par reči o sebi, kako bi moji čitaoci mogli da imaju sliku o kojoj muškoj populaciji je reč.

-Ćao, ne volim da pričam o sebi, više volim da to drugi rade umesto mene.

-Dobro, kako prilaziš devojkama? Kako se predstavljaš?

-Pa, ne predstavljam se, kažem joj: "Voleo bih da doručkujem sa tobom, kad ćemo na večeru?"

(moj sarkazam i ironija ispisuju tri tačkice ... ) 

Ok, evo ukratko, Nikolas ima 31 godinu, slobodnog je duha,  ne voli nikakve okvire, voli da uživa u svakom danu, voli da kontrira, voli lepe devojke koje ne otkrivaju sve svoje adute odmah već ostave malo mašti da odradi svoje, voli da se ljubi sa nepoznatim devojkama na sred ulice, misli da se izdvaja među svojim vršnjacima...

 

Zvuči li Vam poznato?

 

Dobro, Nikolase, imam par pitanja za tebe. (ona iz "Bravo" časopisa)

Da li misliš da su muškarci pametniji od žena?

(četiri sekunde ćutanja uz pratnju prevrtanja očima i pogled ka plafonu)

-Hahahahha, postoje puno pitanja na koja ne možeš da odgovoriš sa da ili ne, i ovo je jedno od tih.

-Da ili ne? (mora da ga prekine moje klasično žensko nestrpljenje)

(tri sekunde pauze i onaj klasični zamišljeni pogled)

- Generalno mislim da, žene mogu, ako su inteligentne, da lakše "uhvate" muškarca, jer su slabiji pol, ne u fizičkom smislu, naravno.

 -Ali to nije odgovor na moje pitanje!

-Dobro, dobro, lično mislim da su žene pametnije, bolje prolaze u životu. Muškarci, zapravo, ne misle svojom glavom (htedoh ovde da pitam gornjom ili donjom, al setih se da vežbam umerenost ovih dana), i onda tako suljaju kroz život, vode se tim nekim trenutnim zadovoljstvima, ne razmišljaju dugoročno, dok su žene suptilnije i proračunatije za neke stvari, i u tom smislu mislim da su pametnije od muškaraca.

Da li bi žene trebalo da budu ravnopravne sa muškarcima ili ne?

(ko iz topa) 

- Pa, zar već nisu?

- Pa nije pitanje da li jesu ili nisu nego da li bi trebalo da budu ili ne?

- Pa, mislim da da. Ne znam zašto ne bi, ide se ka tome. Vi žene, ovaj, ne znam da li si ti član ovog društva, (bocka on iskusno moj ego, ali avaj, postim ja već duži period), borite se za to, i ja to podržavam, mislim, zašto da ne.

Da li su muškarci izgubili na muškosti time što dele sve obaveze sa ženama?

(tri sekunde pauze, zamišljeni pogled i poluotvorena usta)

- Misliš oni su kao par, pa sad kao ono preraspodela kućnih poslova? (da, da, klimam ja glavom) U svom muškom društvu bi sigurno bili etiketirani kao: "vidi ga ovaj papučar", ali mislim da bolje prolaze kod svojih tih partnerki kada im pomažu oko kućnih poslova u smislu da će dobiti neke stavari, npr. u krevetu, u vezi, itd. 

Kako objašnjavaš potrebu muškaraca da žena uvek mora da bude lepa i pedantna, dok oni mogu da budu "prirodni"?

(Setih se automatski scene pre neko veče iz kafića. Tipičan Balkanac sedi za stolom, pije točeno pivo od pola litre, dlake vire na sve strane, i povlači iz nosa sadržaj kao da je na takmičenju najveće šlajmare na svetu. Preciznije na zagrevanju jer se radnja ponavljala na svakih osam bita)

(nula sekundi) 

-Pa, pazi, ovde je reč o ličnoj higijeni. Opšta kultura. Neki ljudi ubede sebe da su zanimljivi tako što će da budu prosti ili da prdnu, da smrde i ostalo. Kao misle da je takav tipičan Balkanac. Neke žene to vole. Ja nisam pristalica toga.

- Pa žene se žale, baš su htele da te ovo pitam.

- Onda jedno pitanje za njih: Zašto vi pristajete da živite ili da budete sa takvom osobom, ako vam to smeta i ako to ne možete kroz komuinikaciju da rešite?! 

(BRAVO! BTW, "potplatila" sam ga za ovakav odgovor)

Kako možete da se ljubite sa devojkom ujutru, a da niste oprali zube pre toga?

(nula sekundi)

-A jaooo, mislim, da... "Not my cup of tea". Ali, pazi ovako, pošto nam, genetski, ujutru skoči testosteron, jer je muškarac, u davna vremena, ujutru odlazio u lov kako bi ženi doneo neku životinju, a ona bi ostajala kući i čekala, a uvek je postojala mogućnost da se neće vratiti živ iz lova. I tako se postarala "genetika" da se njemu tad digne i da odradi posao, podmiri ženu i umiri Bogove. I tako se taj genetski kod preneo do dana današnjeg. I kada te udari tamo dole, onda te nije ni briga da l si oprao zube ili ne. 

 Zašto muškarci tokom konverzacije gledaju ženi u grudi umesto u oči?

(dve sekunde pauze, verovatno dok mu slika grudi prolazi mislima)

- Pa, ako ima šta da se vidi, onda da, biće teško da gledamo u oči. To je istina. Opet je to povezano sa genetikom. Muškarac od žene traži da bude zdrava (rukama pokazuje siluetu grudi i kako ih on obujmljuje), da bude mlada (pravi siluetu zadnjice u istom fazonu), što znači da će ona moći da mu rađa sinove, kao što bi to Džej rekao. Znači ti neki atributi žene, dobre grudi, guza, noge, su pokazatelji da je žena zdrava i reproduktivna. I onda prosto ne može si pomoć, a da ne gleda. Mnogo je teško da ne gledamo. Na primer, sad uđe neka sa dekolteom i nosi peticu, sad ti kao moraš da razgovaraš sa njom i da je gledaš u oči. Ma važi, to je baš baš teško. Znam da to nije ok, ali jbg.

(eto, drage moje, stavite sise na čelo)

 

Da li možeš da vidiš ženu kao majku svoje dece sa kojom si imao "one night stand"?

(četiri sekunde)

-Pa... Teško pitanje... Možda ne bih mogao da je vidim baš te večeri, ali ne vidim razlog zašto se taj odnos ne bi razvio u nešto više, ako bih ja video u njoj ono što je meni potrebno... iskrenost, privrženost meni i ne znam sad šta još (znači definitivno ne...) Neće da mi napravi to prepreku. Jer nema garanciju ako ja upoznam neku devojku u maksiju ili u bioskopu i sve ide tim nekim tempom, da će ona baš biti ta prava. Većina ljudi je mnogo neobrazovana, a jedna od tema je upravo i seks. Ljudi su potpuno izvrnuli emociju seksa i često je i ne razumeju. Zapravo kao tema se i ne pojavljuje u tzv. finom društvu jer se smatra vulgarnom. Seks je največa pokretačka energija kod ljudi, i kod žena i kod muškaraca. Najveća motivacija je ispoljavanje seksualne energije. I oni koji to ne razumeju smatraju se slobodnim da etiketiraju žene kao "lake". 

 

Zašto misliš onda da muškarci smatraju da su žene lake ribe, a muškarci sebe vide kao dobre frajere onda kada imaju što više partnerki?

(kao iz topa) 

-To su upravo ti dupli standardi. To sve zavisi od naše kolektivne svesti i područja na kome živimo. Mislim da to sve potiče iz manjih sredina, gde, do relativno skoro, se smatralo da žena mora nevina da uđe u brak, iako mi živimo u 21-om veku. Smatra se da je žena "uprljana" onda kada je što više njih prešlo preko nje. A ustvari, najveći problem kod muškaraca po pitanju žena je to što pokušavaju da imaju devojku koja je "svetica", nije bila ni sa kim, a s druge strane da je iskusna. Pa po zakonu kompenzacije to je nemoguće. Ja mislim... I ne mislim... Mislim ne bih voleo da budem kontradiktoran...Mislim, ako ju je j...o i onaj ko je pitao i onaj ko je žurio na autobus... Imaš tip devojaka koje jesu drolje, i one koje to nisu. (ok, ok, sad se malo izgubio u monologu, pa sam rešila da ga prekinem, rekao je suštinu, zar ne?)

 

Da li misliš da je seksualno obrazovanje i umeće kod muškaraca zasnovano na porno filmovima?

 (jedna sekunda)

- Pornografija, nažalost, igra veliku ulogu kod muškaraca. Jer nije da je nas neko sad učio seksualnom vaspitanju. Sam se obrazuješ. I kako ćeš? Odeš na neki sajt ili gde već i pogledaš šta te zanima. I to nije realan seks, da se razumemo. Dobro sad, ima raznih žanrova, ali jeste istina da je porno industrija sjebala muškarce. Imaju nerealna očekivanja od partnerki, a isto tako i žene od partnera. Jer one vide tamo da su oni svi obdareni.

- Zar nije poenta da u toku seksa i ženi bude lepo? Mislim da je normalno da bude lepo i nama, a ne samo vama, zar ne?

- Apsolutno, mislim, kroz te porno filmove, većina muškaraca doživljava žene kao kurve, u smislu ne obazirujući se mnogo na nju, nego da samo njemu bude lepo. Što je sa ljudske strane totalno "messed up"! Dobro, iskreno, u početku, dok i ja nisam imao tu svest o svemu tome, ti filmovi su i meni napravili dosta problema...

 

Šta je to što te najviše odbija kod današnjih devojaka?

 (pet sekundi)

 - Hmmm, pa, da kažem, recimo, loša higijena. To je ono što je za mene "big NO NO". I ono što se vidi odmah. Sledi neurednost. A po karakteru zavisi. Mislim zavisi šta tražim. Na neke karakterne osobine bih zažmurio ako bi mi ona bila samo kao "one night stand". U fazonu - šta me briga ako dobro izgleda. Ali za dugoročnu partnerku ne dolazi u obzir.

- Dobro, hajde kaži nam šta ti to smeta kod devojaka s kojima si bio u vezi.

- Smeta mi kada devojka ima negativan stav po pitanju svega. Ako gunđa stalno i prebacuje. Žali, kuka, to me izluđuje. I ako me pored nje stalno boli glava, ja to odmah eliminišem.

 

Ok, sledi jedno pitanje na koje te molim da mi odgovoriš samo sa DA ili NE. Može?

-Uh, teško. Al ajde, probaću.

Da li bi voleo da se sutra tvoja ćerka zabavlja (uda za) sa dečkom kao što si ti?

(jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset, usledio osmeh kroz zube i pogled u pod)

- Pa, mislim da bi joj to bilo super...

(moj sarkazam i ironija smeše se pobednički negde duboko u meni, graciozno aplaudiraju, vrte se u krug i njišu se u ritmu muzike za ples) 

 

Eto, dragi moji i drage moje, pre nego što se upustite u novu vezu, ili dok ste još u vezi, zapitajte se ovo, ali odgovorite sami sebi najiskrenije, jer karma is the bitch! 

P.S. Možda i zato nema mog princa, jahača GSP sedišta, mog Rikarda, koji bi mi dao svoje srce na metalnom poslužavniku... 

 

Ljubi vas i voli vaša,

 

Rosa Salvaje 


Kamen mudrosti

— Autor rosasalvaje @ 16:21

Hola a todos!

 Imam osećaj kao da je juče bio onaj utorak od prošlog puta... Nešto kad čovek vežba ovu umerenost, malo se izgubi u vremenu i prostoru, pojave se te crne rupe. 

U crnim rupama možeš lepo da se zezaš, lebdiš, prizivaš kišu, slušaš rokenrol ili mazneš nekog dobrog frajera, samo je bezveze kad se probudiš...

 Kao svaka Španjolka koja ima sto imena i prezimena, tako ja imam veliku porodicu. Imam oca, tatu, ćaleta, mi padre-a *(ili mi padreta, ne znam kako se kaže), majku, mamu, kevu, mi madreta, jednu sestru i milion rodjaka.

Kažu da čovek prvo mora da kaže "hop" pa da zatim skoči, a ja već tri puta skočim i četvrti put u letu vičem "opaaaaa" bez "H", jer mi Španci ne čitamo to slovo...

Kaže meni moja sestra:

-Rosa, moraš malo da vežbaš umerenost i strpljenje, ne možeš sve da dobiješ i da daš na izvol'te, mora da imaš meru...

Zamislim se ja, rek'o, pa daj da probam, pa šta mi Bog da, ne mogu ništa da izgubim, osim umerenosti i strpljenja koje nemam :)

Scena broj jedan, dan vežbanja sedmi:

Dodje onaj dan u mesecu kada odem na posao kolima i ponudim se da odvezem posle posla mog druga i kolegu, Đulagu, do kuće. Seda moja sestra pored mene, a on iskusno seda na zadnje sedište i to baš iza mene. Vozimo se mi tako po nekom selu ovde u Španiji, i, naravno, iskopana neka ulica, jer moraju deca da se po "avlije" vesele i gledaju u asfalt. Počinje Đulaga sa instrukcijama:

-Malo levooo, leeeevooo, saaad malooo desnooo, desnoooo, eeee sad nacentrirajjj, taako, taaako, eee sad polaako, polaaako, eee KOČI, motaj sad malo udesno...

Gleda mene moja sestra krajičkom oka dok joj se smeši brk. Ja udišem vazduh punim plućima i stežem onaj volan dok mi ne pomodre ruke i utrnu prsti. Đulaga nastavlja:

-Ja bih ti predložio da sad ideš desno (ja skrecem udesno, jer levo je neka rupčaga koju bi i moj pokojni deda video, šta bre imaš da mi predlažeš bre), bravooo, bravooo. Salutira on meni, tipičan muškarac. Grrrrrrrrrrrrrrr mislim se u sebi da nemam ove bubne opne, čekić i nakovanj opekla bi ga moja para iz ušiju. Kao šlag na torti, posle par miliona njegovih instrukcija i bez ijedne moje reakcije, jer ja, Bože moj, vežbam umerenost, on proteže svoje ruke i obujmljuje volan i sam skrećeee!!! Aloooo!! Ja sam već na granici šištanja ekspres lonca, te on prekida neprijatnu tišinu i uživanje moje sestre na suvozačevom mestu:

-Ja sam oduševljen, bravo, bravo, tako je retko naići na žensku osobu koja želi da nauči da vozi, i želi da čuje savete i primedbe tokom vožnje. Očaran sam bravo, bravo, kako uspevaš?

Došla sam do poslednje tačke ključanja, šišti mi kroz zube, pretis lonac se usijao, ruke su modro plave, ne osećam prste, mislim da ću da iščupam onaj volan i pokušavam da obuzdam glas dok otvaram usta:

-VEEEŽBAAAMMM UMEEEREEENOOOSTTT!! - al' avaj, moj zanosni kreštavi glas se čuo sve do Portugala, moja sestra prasne u veoma zarazni smeh i tako se završila moja prva lekcija umerenosti.

 

 Scena broj dva, dan vežbanja deseti:

Moja mama Jolanda:

-Rosa, dete moje, kako ćeš tako pocepana na posao?

-Mama, to se tako nosi, sad su u modi pocepane farmerke.

-Ju, ju, ju, sramota, dete moje, nećeš ti meni ići pocepana dok sam ja živa. Ušiću ti ih ja, a ti ćeš ih, svakako, baciti kad se vratiš s posla.

-Ne, neću ih baciti, kada sam ih kupila pre nedelju dana. Odlazim u svoju sobu, ponavljajući sebi u mislima, umerenost, umerenost, umerenost.

Narednog jutra, uspavam se, naravno, užurbano perem zube, šminkam se, tražim moje sramotne farmerke, navlačim ih na brzinu i izjurim iz kuće. Stižem na posao, kuvam kafu i da sednem na stolicu. Prc. Ne mogu da savijem kolena. Jolanda ih je baš onako majčinski zašila. Ma šta ima da sedim, umerenost treba da se vežba ko vojnik stoički i stojećki. 

 

Scena broj tri, dan vežbanja dvanaesti:

Mama Jolanda:

-Rosita, jesi li bacila farmerke?

-Nisam.

-Dobro, nego kad ćeš da se farbaš?

-E, da znaš da bih mogla, razmišljam da još posvetlim ove krajeve, da ne budem žuta.

-Treba što pre da se ofarbaš, vidi koliki ti je izrastak do pola dužine kose. Ružno je.

-Jolanda, pa to se tako nosi, to je horhe.

-Ma, kakav horhe, toga nije bilo u moje vreme, vidi kako si lepa, a frizura ti je "božetesačuvaj".

Počinjem da se smejem, dođem da je poljubim, i šapnem joj:

-Šalila sam se, mama, to je ipak samo ombre. Moram da idem sad.

 

Scena broj četiri, dan vežbanja dvadeset i peti:

Pita mene moja koleginica Floresita:

-Rosa, evo pošto si ti sad u duhu umerenosti, kako ja sad da vežbam to? - pita me cupkajući s noge na nogu, tužnog pogleda, oborene glave i s telefonom u ruci.

-Šta je bilo, opet se ne javlja?

-Ne, izlđuje me! Malo piše, malo ne piše, pa danima ne odgovara na poruke. Poludeću! Zašto mi to radi?!

Setim se scene sa Petrom Božovićem i njegovim doktorskim savetima za te ljubavne probleme, i skapiram da tu oblast nikada neću doktorirati, uzdahnem i vratim se na delotvornija rešenja:

-Floresita, jesi li ti čula za kamen mudrosti?

-Kakav bre, Rosa, sad kamen mudrosti, ne zezaj me.

-Ne, ne, ozbiljno ti kažem. Ja sam od ćaleta dobila kamen, piše na njemu umerenost i strpljenje. Lupaš se s njim u glavu osam puta, deset puta dnevno i bude ti bolje. Zaboraviš odmah i kako se zoveš, a na njega i ne misliš. I posle petnaest godina bude ti bolje....

 

Ostavljam vas, dragi moji, da uživate u ovom divnom danu i vežbajte umerenost sa mnom.

A ja dotle ljubim izdaleka mog princa, jahača gsp sedišta i lupam se snažno kamenom o glavu.

 

Voli vas vaša,

Rosa Salvaje. 

 


Zdrav doručak

— Autor rosasalvaje @ 14:56

Hola a todos!!

Danas je taj posebni utorak, dan kada se budim sva cvetna i radosna, kada obučem najlepsu haljinu, stavim maskaru i crven ruz, omiljeni parfem i krenem na posao.

Pita mene sinoć moja amiga:

-Rosa, pa zašto ne spremiš uveče šta ćeš da obučeš ujutru za posao, onda možeš duže da spavaš.

-Ma, kako bre da spremim šta ću obući, pa ne znam kakva ću se probuditi.

-Kako to misliš, kakva ćeš se probuditi?

-Pa, lepo, da li ću se probuditi kao lepotica, divljakuša, devojčica ili dečak....

 

Sve to ima svoje, uvek se oblačim po raspoloženju i tako da se osećam prijatno, u skladu sa mojom frekvencijom tog dana...  A vi?

Ne znam da li je zbog mog imena, ili cega već, al sve neko bilje, floru i faunu privlačim u poslednje vreme, možda je to taj poslednji zov pred zimu.... Naime, juče sam imala veoma interesantan telefonski razgovor sa agentom Herballife-a, iako sam na milion različitih načina pokušala da izbegnem taj razgovor, ipak sam juče morala to da obavim, jer ponedeljak je taj dan kada se završavaju sve one stvari koje niste hteli da vam upropaste vikend. Pa da vam radna nedelja počne onako u balkanskom duhu...

- Dobar dan, dobar dan - viče s druge strane žice jedan veoma razigrani muški glas.

- Oooo, dooobar dan - odgovaram ja s mojim zanosnim kreštavim glasom.

- Da, da, kažite u programu ste?

-A Vi ste onaj što prodaje kašike, viljuške i noževe?

-Da, da, kažite, je l legla plata, je l ćete moći da platite?

-Pa, nije legla plata, al babi legla penzija pa ćemo da vidimo nešto. Samo što mene ne zanima escajg, samo šerpe i lonci.

-Ooo, pa imamo i to, kažite šta Vam je potrebno?

-Pa, znate, čula sam da prodajete one tiganje na koje se ne lepe jaja.

-Da, da, znate, mislim da smo malo skrenuli s teme. Elem, da počnemo ispočetka. Pa, kako ste danas?

-Fantastično, kao i svakog ponedeljka - pokušavam da zvučim kao i da jeste tako. - A vi, kako ste?

-Ja sam božanstveno. - Odgovara mi onako poprilično samouvereno s tonom osmeha u glasu.

-Wauuu, pa kako da ja dostignem taj Vaš nivo božanstvenosti?

-A, pa, taj proces se sastoji iz šest koraka. Imate li papir i olovku?

-Da, da, pišem, šest koraka.

-Prvi korak je identifikacija. Znate, evo npr. Vi kažete da se osećate fantastično, znači prvi korak je identifikacija vašeg stanja.

-Aha, ok, pišem.. Drugi korak?

-E, drugi korak je samospoznaja. Znači, da možda Vi kažete da ste fantastično, a ustvari Vi niste. Tako da je jako ključno u ovom koraku da budete iskreni sami prema sebi i priznate sebi kako se Vi u stvarnosti i osećate.

- Aha, ok, kapiram, samopriznanje trenutne situacije. Dobro, korak broj tri?

- E, vidite, treći korak je potvrda. Dobijanje potvrde tog vašeg stanja.

- Hmmm, od koga? Od Boga? - naravno, bude se moji uspavani verni pratioci - sarkazam i ironija. 

-A, pa čekajte, molim Vas, skrenuo sam malo sa teme, ja bih da se vratim na ono zbog čega sam Vas ustvari i pozvao. Naime, možda ste čuli da postoji trenutno promocija...

-Ma, čekajte, čekajte, ne možete tek tako da me ostavite u sred trećeg koraka.

-Ma, hajte molim Vas, vreme je novac, a Vaše vreme je dragoceno kao i moje, te stoga bih da se vratim na stvar. Reč je o zdravom doručku u vidu šejka, kojeg pijete svako jutro i posle čak nedelju dana Vi možete da vidite drastične rezultate.

-Ahaa, dobro, dobro, evo pišem, četvrti korak, magični prašak, nakon potvrde i pečata Geruzije, dobija se prašak, koji se mućka...

-Da, da, znate, to je posebna mešavina praška i omekšivača.

-Oh, pa da li je u pitanju Lenor?

-Bože, šta me pitate, pa mi smo ozbiljna firma, naravno da je Lenor.

-Wau, ja ću onda onaj od lavande, obožavam ono...

-Ono ljubičasto pakovanje.

-E, da, da, baš tako. Sa notom zena u sebi, moliću Vas lepo. A recite mi, da li postoji određena temperatura pranja, ovaj mislim spremanja, centrifuga i broj obrtaja...

-O, veoma ste vickasti, gospođice, ja bih da se vratim na svoju temu, opet me vraćate nazad. Znači, šest dana pijete to svako jutro i sedmi dan se već vide rezultati.

-Aha, znači peti korak se sastoji od procesa mućkanja magičnog praška sa omekšivačem i šesti korak je ustvari sam uspeh, tj rezultati koji će se videti sedmog dana. Da li sam dobro razumela?

- Bravo, bravo, sve ste Vi to odlično razumeli, odavno nisam imao ovakvog sagovornika. Ali ja bih, ako mi dozvolite nastavio da pričam o proizvodu još 30 sekundi.

-Da, da, naravno, samo izvolite - kažem dok ga čujem kako u pozadini nastavlja svoje izlaganje, pomeram telefon što dalje od tela, i razmišljam šta bih mogla slatko da pojedem kad se vratim u realnost. Mmmm najlepše želje, mars, tviks ili sladoled? Kad me u izlaganju prekine koleginica sa začuđenim pogledom i pokazujući mi na telefon koji se njiše u vazduhu... Ah, da, jbt, ovaj mora da je završio. Vraćam telefon na uvo i nastupi momenat one neprijatne tišine, te se brzo potrudih da je prekinem:

-Oooo, bravooo, bravooo, svaka čast. Ako se ovaj razgovor snima, želim da Vas pohvalim na ovoj divnoj prezentaciji, Vaše komunikacione spospbnosti su na zavidnom nivou. Evo, možete sesti, ili ustati ako sedite, pet plus.

-Hahahaha, pa hvala, hvala. Je l imate neki komentar.

-Pa, sigurno nemam onaj komentar koji Vi želite da čujete.

-Ne, ne, samo kažite, Vaše mišljenje nam Veoma znači.

-Ali imate neki sastanak za trideset sekundi, zar ne?

-Hahhaha, pa verovali ili ne, da imam, neki dečko treba da dodje na konsultacije, malo kasni, ali saslusaću Vas dok on ne dodje.

-Neka, neka, mislim da je već na vratima, idite da proverite.

-Ma, ne sekirajte se Vi, samo kažite kažite.

-Pa, dobro ajde, kad već tako insistirate. Ja nisam pobornik magičnih prahova, Zvončice i Petra Pana, iako bih jako volela da živim u Nedođiji. Ali, nažalost, izabrala sam da se rodim i živim baš na Zemlji. Elem, znam da živimo u vremenu kada su najbolja i najlakša instant rešenja, koja daju rezultate, ali samo tokom kratkog vremenskog perioda, iliti dok se uzimaju ti instant proizvodi. Plus, jako smo glupi i lenji, da bismo bilo šta zdravije ili pametnije uradili za sebe i svoje zdravlje. Pa smo u fazonu - daj da uzmem nešto što ću da smuljam i što će mi ležeći topiti masti. Hvala Vam na divnoj Vašoj prezentaciji, koju sam iskreno, čula milion puta, ali nisam ja iz te priče.

-Ali, osećaćete se mnogo bolje. Evo ja uzimam već četiri godine svako jutro i budim se u pet ujutru sav pun energije i života.

-A hvala Vam, ja volim da spavam barem do sedam, osam ujutru. Ta dva, tri sata su mi najslađa.

-Pa dobro, jedete li slatkiše?

-Obožavam.

-Eto vidite, kada biste uzimali ovo svakog jutra, smanjila bi Vam se potreba za slatkišima u toku dana,

-Booože me sačuvaj, ali ja voooliiiim slatkiše, to je moja hrana za telo i dušu. Pa zašto sam se rodila na ovoj Zemlji ako ne da uživam u svim divnim grehovima???

-Eee, moraću da Vas prekinem.

-Znam, znam, stigao je dečko na kontrolu.

-Upravo tako, pozdravljam Vas i želim sve najlepše.

 

Eto tako, završi se razgovor i bolje nego što sam očekivala. Može biti i divan taj ponedeljak, samo ako se potrudimo. A i dalje razmišljam koji slatkiš da pojedem. Kažu muškarci su sa Marsa, a žene sa Venere. Zašto onda ne postoji neka čokoladica Venera iliti Venus??

 

Hmmmmmmm

A možda bih mogla i da gricnem malo svog princa, jahača gsp sedišta.

 

 

Ljubi vas i želi divan dan Vaša Rosa Salvaje.


Ko nije tres'o kesu od usisivača, taj ne zna šta je pedeset nijansi sive!

— Autor rosasalvaje @ 15:56

Holla a todos, un otra vez!!

 Upravo se vratih sa odmora, puna utisaka, naravno. Zapitah se, po ko zna koji put odakle da počnem... I setim se, pa da, tu je dobri, stari Google da mi pomogne. Pa da krenemo:

 Search for: Obujmiti

Obujmiti - Obgrliti. Obuhvatiti. Napraviti sobom obruč oko nekoga. Uhvatiti u klinč.

Glagol je najčešće zastupljen na polju koitusa, mada mu ni čestitanje za slavu nije mnogo strana kategorija.

Primer: 

  • - I? Kako je prošlo čitanje Sartra sa Mirom iz Resnika? 
  • - Ćuti, brate, zamalo da me riba ubije, jebote... 
  • - Šta: stavio joj si ga u rikverc, a? 
  • - Ma, jok, bre, nego rava ima neke "Mortal Kombat" tripove, kada me je obujmila nogama mislio sam da će da mi uradi jebeni fataliti! 
 
Zanimljivo... Iliti što bi mnogi rekli *interesting*. Za ostale reči vam neću kopirati definicije, iako su veoma veoma interesantne.
 
Već možete i da pretpostavite koju sam knjigu pročitala na odmoru, i moram, evo javno da uputim par otvorenih reči gospođici Eli Gilić. Naime, ona je poznata kao vrstan prevodilac erotskih romana za izdavačku kuću Laguna. 
 
Draga Eli, da li je vama seksi reč "obujmiti"? Zar je to moguće?????? Da Vam dođe neki frajer i kaže - uh, Eli kako bih te sad obujmio jako?? WTF?! O maj gad!
 
Mislim da se ne lažemo, da stoji neki opaki frajer ispred mene (kao što je ovaj moj princ, jahač gsp sedišta, koji nikako da me pronađe) mogao bi da priča i na japanskom, sve bi mi bilo seksi, sve dok je uživo. Ovako, sedim s knjigom u ruci, drugom prinosim čašu vina, zahuktava se situacija, sve pršti, strast, ludilo, i onda rečenica tipa: i tako mi je obujmio guzu, grudi ili šta već... Znači u momentu se u mojoj glavi pali crvena lampica i šišti alaaaarm, alaaaaarmmm. Mislim da pola mojih vršnjaka i ne zna šta znači reč obujmiti (ako se ne upotrebi u rečenici), a kamoli da je upotrebi u žaru vatrenog seksa...
 
Kad smo već kod vatrenog seksa...
 
Kakav vam je seksualni život? Mislim frajeri, ribe i sva ostala mitska bića?
 
Ja još uvek čekam mog el nino, koji je sad već porastao u el chico, jer je jedino nabujao moj vokabular iz španskog.  
 
I tako, dobijem ja još jednu erotsku knjigu na čitanje - "Moj muškarac". Zanimljiva knjiga, nije u sado-mazo fazonu kao pedeset nijansi mog usisivača, zahuhtava se situacija, opet, smeši mi se brk, kad ono opet alaaaaarrrrmmmm, citiram "obujmio mi je guzu i podigao na mermerni šank"... ooo jbte, okrenem prvu stranicu knjige - prevela - Eli Gilić.
 
Bravo Eli, bravo. Mislim svaka čast što tebi zvuči erotski ta reč, kidaš, majke mi moje, zajebala si i mene.
 
Eh, kada bi nam i ovi naši muškarci, ili šta god da je ostalo od njihove muškosti, bili malo više obrazovaniji na području seksa, i tema kako zadovoljiti ženu u krevetu, a ne samo sebe, onda bi nam sigurno i postala seksi ta reč... Pošto, evo, dopustićete mi da slobodno zaključim, Elin erotski život je sigurno na zavidnom nivou, van mog domašaja, sto posto.
 
I tako, pita mene moja koleginica na poslu:
-Rosa, jesi li širom otvorila oči na moru? Nađe li šta?
 
-Ma da l si normalna, stavila sam one crne da crnje ne mogu biti naočare, što kupite kod Kineza za 200 dindži, i stvarno ne vidite ništa ni po danu. E, te sam naočare stavila i nosila dan-noć.
 
Tuga, tuga, šta je danas ostalo od muškaraca. Što više otvaram oči, to manje vidim, tj. ne vidim uopšte. Mada, moram priznati da smo mi žene krive za to. Borimo se za jednakost između polova, radimo i muške i ženske poslove, ma guramo nos svuda, samo što još uvek ne možemo da se samoreprodukujemo. Jebiga. I šta se desilo u žaru ženske borbe za svojim mestom pod nebom? Muškarci se izgubiše, jadni, oni više ne znaju šta jedan muškarac treba da radi, okrene glavu levo a ono tamo zaskače ga riba silikonjara, okreće glavu desno, plavuša se već skinula, pogleda ispred sebe, brineta u halterima menja gumu na kamionu... Mislim, realno...
 
Ko što kaže moja prijateljica - s vremena na vreme pogledam sama sebi u gaće da vidim da li mi je izrastao i koliki mi je.
 
Kriterijumi su mi toliko porasli da mi se sve čini da ću ja ko onaj dekica iz busa, kupiti sebi jednu zgradu na Novom Beogradu. 
 
Muškarac treba ženu da uhvati za noge, pa preko ramena, pa kući bre i da viče moja si moja, za ceo život... Eeee moje pičkice... Sva pamet vam je sišla tamo dole...
 
I pitam se, kako naučiti svoje dete da bude pravi muškarac, mislim na koga se ugledati? Filmovi? Knjige? Komšije? Komšinice?
 
Hmmmm, dok razmišljam o svemu šaljem vam muchos besos, posebno za mi ermoso chico...
 
Vosotras Rosa Salvaje 
 
 

El Niño

— Autor rosasalvaje @ 16:28

Hola a todos!

S obzirom da je ovo moj prvi blog post u životu, a počeci su uvek teški i nikad ne znam odakle je najbolje početi pa se prihvatih starog dobrog Google-a (jer ko nema u vuglu ima na guglu), i nađoh sledeće:

El Niño predstavlja nazive za snažne temperaturne fluktuacije (wtf su fluktuacije??????) na površini Istočnog Pacifika, koje imaju uticaj na vremenske prilike u mnogim državama oko Pacifika.

Hmmmm, i onda, naravno, sledi guglanje reči fluktuacija:

Fluktuacija - ženski rod (ma idi, šta mi napriča), med. (aha, medicinski termin) - talasanje, lelujanje, gibanje, žmićkanje (npr. vode ili gnoja u nekoj talasnoj duplji ili otoku pri dodirivanju); kolebanje,menjanje (cena i dr.), nestalnost, nepostojanost.

Aaaaaa, žmićkanje??? Žmićkanje gnoja u talasnoj duplji? U otoku? I to pri dodirivanju? Čega? Otoka ili duplje? Fuuuuj. Pa da li je ovo realno? Verovatno ima mnogo vas koji su nadareno pametni pa znaju sve ove reči... Mene sve ovo konstantno fascinira, budući da nisam odrasla na ovim prostorima, ali čovek se uči dok je mlad... 

Elem, pokušavam da izbacim ovu sliku iz glave o gnoju, žmićkanju, talasnim dupljama i dodirivanju, i vratim se na ono što sam htela da podelim s vama (protersam glavu, ruke i noge, pa nastavljam kucanje).

Pre mesec dana desila mi se jedna zanimljiva situacija u busu dok sam se vraćala kući s treninga. Naime, moja sestra kaže meni:

- Rosa, sad kad uđeš u bus otvori široko oči, pojaviće se čovek tvog života.

(Da, da, kako da ne, evo ga samo što nije, jaše ishabana sedišta busa, moj princ gsp prevoza, čeka me da uletim i zajašem i ja s njim... Sedišta...) 

- Dobro, dobro, otvoriću.

Prolazi jedno desetak minuta, nema žive duše u busu, a kako bi i bilo, kad je oko 23h, princ se sigurno umorio od jahanja, ili je propao negde kroz neku rupu naših divno očuvanih buseva. Zvoni mi telefon.

- I, ima li koga? Gledaš li?

- Ja otvorih oči što sam šire mogla, al brate, nikog nema.

- Evo ga, evo ga, samo budi strpljiva. Moraš da naučiš da čekaš.

- Grrrr, ok.

Razgovor se prekida, ali moja duga vožnja ne. Kad tamo negde na Novom Beogradu, ulazi neki deda i seda ispred mene, okrenut ka meni, tako da mu vidim profil. Poslagao je neke novine na sedište pored sebe i gleda me. Ja, kao, kuliram, gledam u stranu, ali sam uspela da primetim, da nema ni jednog jedinog zuba u ustima (znate onu sliku kad baba izvadi protezu pa joj se usne uvuku unutra u duplju (morala sam da iskoristim ovu reč, da ne kažem otvor)), prosed i poprilično sređen s obzirom da liči na nekog prosjaka.

Ne prestajući da me gleda, upita me:

-Hoćeš da čitaš?, pita me pružajuči mi novine

-Ne, hvala.

-A ove?, pruža neke druge novine.

-Ne.

Ta slika dede koji priča, usne mu lelujaju u njegovoj duplji i oko nje, reči izlaze s pratnjom šištanja vazduha iz njegovih usta, a oči otvorene širom, tako da su mu se trepavice, ili ono što je ostalo od njih, zalepile za obrve.

- Lepša si od Monike Beluči.

Nastavljam da se smejem grohotom, ne mogavši da se suzdržim.

-Jesam li ti to već rekao?

-Niste, odgovaram dok sam uzimala dah.

-Vidiš li ovu zgradu?, pita me dok mi prstom pokazuje na neku visoku stambenu zgradu na Novom Beogradu. Ja klimam glavom, jer kad bih otvorila svoju usnu duplju moj krik bi se čuo do Surčina.

- Ovu zgradu mogu da kupim, je l' vidiš, ovu.

Nastavlja da priča, dok se usne slobodno lelujaju i vazduh šišti, a oči sve više i više otvaraju.

-Trideset godina sam živeo i dinara nisam potrošio. Je l' možeš ti da se suzdržiš trideset godina i da ne potrošiš ni jedan jedini dinar?, pita me upirući kažiprst ka meni.

-Uh, pa baš teško.

Odgovaram sa pomalo ozbiljnijom facom, dok on i dalje nastavlja.

-Imam osamdeset godina i dalje sam sam. E, a je l' znaš zašto? Pita me podižući sad oba kažiprsta i namešta desnu ruku za nabrajanje.

-Zato što imam kriterijume.

Pa počinje (levi kažiprst na desnom kažiprstu)

-Ako puši - otpada.

-Ako pije - otpada.

-Ako neće da radi - otpada.

-Ako ne zna da kuva - otpada.

-Ako se drogira - otpada.

 -Leleee, pa vama su sve otpale. 

Kažem mu ja, otvarajući i ja moje očne duplje što sam više mogla.

-Pa, da ti kažem jedno devedeset i osam posto.

Nastavljam da se smejem, i ustajem ka vratima, jer je vreme da izađem iz busa, a on nastavlja komunikaciju sa mnom:

-E, ako imaš neku drugaricu za mene, tu sam (pokazuje rukama na ceo autobus), naći ćeš me.

-Pa, teško, deda, ni jedna moja drugarica se ne uklapa u te vaše kriterijume.

-Pa da znaš da si upravu. - reče deda i počinje i on da se smeje sa mnom.

 Izlazim napolje i ludački se smejem sama sa sobom, pri pomisli na mog princa, jahača zanosnih sedišta, i dede koji ima kriterijume. 

Da li mi je to poruka pored puta da imam možda viskoke kriterijume?

Da li je uopšte realno u ovo vreme imati bilo kakve kriterijume? U dobu gde su se izgubile vrednosti morala, poštovanja, samopoštovanja i sveg ostalog?

Da li i vi imate ili nemate kriterijume? Ili ste u fazonu, daj šta daš...

Meanwhile, dok razmišljam o svemu i učim nove reči našeg divnog srpskog jezika, reših da naučim malo i španski...

Te stoga, maštajući o mom princu, gde god da on bio sad, pozdravljam ga rečima...

Yo te esperando, el nino mio...

P.S. el niño - dečak, iliti the boy.

 

Ljubi vas vaša Rosa Salvaje.

 


Powered by blog.rs